Članak koji pišem predstavlja primjer evaluacije strategija za podršku razvoja vještina mišljenja kod učenika. Moja namjera je bila da svim učenicima u školi pružim priliku da razviju svoje kognitivne vještine, zajedno sa vještinama govora, bez obzira na sposobnosti učenika.
Pitanja koja su me vodila u radu bila su: da li u nastavni plan i program treba uključiti i razvoj vještina mišljenja ili njih treba razvijati u sklopu posebnog pristupa i posebnih aktivnosti te da li će učenici razvijanjem njihovih sposobnosti kognitivnog procesiranja poboljšati i vještinu mišljenja.
Počela sam razmišljati o vrijednosti pitanja koje nastavnici postavljaju učenicima, te o načinu na koji učenici mogu učiti kroz diskusiju. Vođena vlastitim razmišljanjem o mišljenju, istraživala sam različite programe koji su korišteni s ciljem razvoja vještina mišljenja kod učenika. Jedan od takvih programa je uključivao 30 aktivnosti predviđenih za male grupe koje su nosile zajednički naziv - Razmišljajmo (Let`s think) i dizajniran je kako bi unaprijedio kognitivne rasprave i potaknuo socijalnu interakciju i metakogniciju među učenicima prvog razreda. Svaka aktivnost trajala je 30 do 40 minuta i svaka se odvijala prema istom redoslijedu i strukturi.Strutura vođenja tih aktivnosti uključivala je slijedeće: konkretnu pripremu; rješavanje kognitivnih izazova i rasprava; socijalnu interakciju kroz davanje prijedloga i komentara na neku temu; metakogniciju-podsticanje učenika da postanu svjesni svoga mišljenja; premošćivanje-povezivanje mišljenja do kojeg se došlo u aktivnostima sa drugim situacijama u kojim bi takvo mišljenje bilo korisno. Željela sam da provedem ove aktivnosti sa učenicima kako bih vidjela da li mi mogu pomoći u razvoju vještina mišljenja i učenja kod mojih učenika.
Kako bih ispitala kakav utjecaj strukturirana diskusija, ali i nastavnikova otvorena pitanja, imaju na sposobnost djece da govore o svom razmišljanju, odlučila sam koristiti pristup uspoređivanja slučajeva u kojima se koristi strukturirana diskusija i slučajeva slobodne diskusije.
Glavna strategija bila je posmatranje procesa razmišljanja i ličnih interakcija učenika u različitim aktivnostima u razredu. Jedna grupa učenika koje smo posmatrali bila je uključena u 10 aktivnosti iz programa programa za razvoj vještina mišljenja Let`s think, dok je druga grupa vještine mišljenja razvijala kroz Sokratovkso ispitivanje, tj. otvorenu, nestrukturiranu diskusiju. Interesiralo nas je da li će postojati razlike u razumijevanju i razmišljanju između učenika ove dvije grupe. Kako bi se što bolje pratile diskusije, pravljeni su video zapisi svake od njih, a također sam vodila i dnevnik istraživanja u koji sam bilježila svoja zapažanja, misli, pitanja, podsjetnike i ključne događaje.
Rezultati i dokazi iz posmatranja, diskusije i dnevnika istraživanja pokazuju da Sokratovsko ispitivanje i otvorena diskusija nude učenicima prilike da raspravljaju o svojim mišljenjima i razmišljanjima. U ovakvoj diskusiji učenici uz veliku učinkovitost nude objašnjenja, rade i razmjenjuju svoja mišljenja sa drugima. Učenici su na kraju projekta bili više sposobni da objasne svoje aktivnosti i aktivnosti drugih ljudi. Dajući mogućnost učenicima da sami iznesu dijalog do kraja, pomoglo im je da izgrade pouzdanje u ovom području.
S druge strane, pokazalo se da i strukturirane aktivnosti, strukturirano vođenje dijaloga, ima pozitivan utjecaj na sposobnosti mišljenja i davanja objašnjenja kod učenika. Učenici koji su bili uključeni u strukturirani dijalog radili su i mislili surađujući jedni sa drugima, usvajali su nove ideje, postavljali su pitanja i demonstrirali ono što su naučili. Čini se da je ovaj projekt podržao mišljenje Mercera i suradnika, prema kojima djeca treba da čuju odgovarajuće forme dijaloga kako bi ih znali sami koristiti i kako bi mogli biti uključeni u njih. Na kraju ovog projekta kod učenika su se povećali pouzdanje i sposobnosti postavljanja pitanja.
Dakle, čini se da otvoreni, Sokratovski dijalog, ali i strukturirano vođenje dijaloga rezultiraju sličnim oblicima i tipovima mišljenja i govora. Međutim, strukturirani dijalog nudi učenicima više mogućnosti za govor, te im omogućava da budu više samostalni u diskosiji i iznošenju svog mišljenja. Diskusija je mnogo efektvnija kada se nastavnici prvo fokusiraju na to da kod učenika razviju vještine slušanja, a tek kasnije na to da potiču diskusiju u kojoj će oni iznositi svoje mišljenje.
Također, ako nastavnici učenicima ne ponude dovoljno prilika da rade samostalno, tada učenici postaju više ovisni o nastavnikovom radu s njima. Nudeći učenicima samostalnost, individualna pomagala u razvoju i izražavanju mišljenja, potiče se zapravo i razvoj njihovih vještina mišljenja.
Članak je preuzet iz Teacher Leadership, Journal of the HertsCam Network, Volume 1 Number 3 December 2007, University of Cambridge Faculty of Education
