Zovem se Muamera Lindov i profesorica sam razredne nastave u Osnovnoj školi “Džemaludin Čaušević” u Sarajevu. Zabrinuta sam što učenici nemaju želju za čitanjem, niti naviku odlaska u biblioteku. Želim približiti knjigu đacima i učiniti da shvate koje su njene istinske vrijednosti. Da bih pokušala to ostavariti, napravila sam plan aktivnosti koje ću realizovati u prvom razredu.
Roditelji čitaju četvrtkom
Obavijestila sam roditelje o budućim aktivnostima. Na sastanku smo razgovarali o važnosti što ranijeg susreta djeteta sa knjigom te sam im objasnila koja bi njihova uloga bila u ovoj aktivnosti. Četvrtak je dan za druženje s knjigom.
Tog dana roditelj, koji izrazi želju, može doći i djeci pročitati priču i družiti se s nama i na drugim časovima. Učenicima ne čitam priču na način da oni budu samo pasivni slušaoci (tako predlažem i roditeljima), svako čitanje je na poseban način pripremljeno, uz pomoć lutkiginjola i ilustracija učenici sami imitiraju neke dijelove priče (oglašavanja životinja, osjećanja, zvukove iz prirode– kiša, vjetar...). Tokom realizacije ovih aktivnosti analizirala sam dječiju pažnju i zaključila da je najefikasniji način interaktivni, kada djeca učestvuju (predviđaju nastavak; vizualiziraju dijelove teksta; izvlače zaključke tokom i poslije čitanja; povezuju tekst sa svojim iskustvom) i kada koristim ginjole.
Liječenje knjiga
Drugi dio ove aktivnosti odnosio se na akciju sakupljanja slikovnica kako bismo upotpunili razrednu biblioteku. Razredna biblioteka je dostupna djeci u svakom trenutku kada su slobodni u toku nastavnog dana. Posmatrajući djecu dok listaju slikovnice, uočila sam da su ponekad nepažljivi, ne vode računa o stranicama, pa se desi da ih nekada i pocijepaju. Da bih skrenula pažnju na potrebu pažljivijeg odnosa prema knjizi, uvela sam čas “lijelenja knjiga”. Učenici su trebali pronaći sve oštećene stranice kako bismo ih zajedno zalijepili. Pokazatelji promjena nakon trajanja aktivnosti: roditelji odlaze sa djecom u biblioteku i čitaju im kod kuće; učenici vole četvrtak, jer tada čitamo priču, pitaju me kada će doći “Zekoslav” jedna od ginjola koju koristim u pričama; svaki slobodan trenutak u učionici uzimaju slikovnicu; većina učenika ne zna čitati (radi se o prvačićima), ali gledaju ilustracije, pokazuju drugu, smišljaju i igre (npr. okupi se njih nekoliko i u enciklopediji o životinjama takmiče se ko će prije pokazati najjaču životinju govoreći: “Ja sam to!”); roditelji dolaze na čas i čitaju što doprinosi jačanju naše saradnje; učenici pažljivije koriste knjige i čim vide da je negdje oštećena stranica traže da se zalijepi; obogatili smo našu razrednu biblioteku; biblioteka je za njih mjesto gdje jedva čekaju da idu... Važno mi je naglasiti: samo sam nešto podstakla kod svoje djece, a oni su me nastavili voditi.
