Zovem se Mediha Kadrija i profesorica sam razredne nastave u “Drugoj osnovnoj školi” u Sarajevu. U radu s djecom uočila sam da imaju poteškoća u izražavanju i da je to izraženije s dolaskom novih generacija. Djeca imaju veoma oskudan fond riječi, sve se svodi na osnovne pojmove, na deklamovanje definicija. Problem je uočljiv na svim, a posebno na časovima Bosanskog jezika i književnosti kada učenici pišu pismene vježbe i govore svoje dojmove o književnim tekstovima. Djeca sve manje čitaju i svoje slobodno vrijeme posvećuju drugim aktivnostima.
Šta je u vreći čarobnoj?
Željela sam pronaći način da kroz igru riječi probudim maštu kod djece i podstaknem ih da “govore”.
Djeca bi se igrala i bez ikakvog opterećenja, nesvjesno, usavršavala svoje govorne sposobnosti, što je na časovima Bosanskog jezika išlo prilično teško. Da ne bih remetila redovne nastavne aktivnosti, odlučila sam da jednom sedmično, na času vannastavnih aktivnosti, izdvojim 15 minuta za kulturu izražavanja. Prvo sam koristila “Čarobnu vreću”. U vrećicu bih stavila neki predmet, a jedan učenik bi zavukao ruku, opipao predmet, i drugarima objašnjavao šta je osjetio (da li je predmet gladak, od kakvog je materijala, koji je
oblik u pitanju...). Opisujući predmet, poboljšavali su svoje usmeno kazivanje, fond riječi im se popravio. Na narednim časovima pomogle su mi “čarobne karte” na kojima su sličice iz svakodnevnog života, nešto što je djeci blisko (drvena koliba, kolač, inijekcija, četkica za zube...). Dijete se samo javlja i izvlači jednu kartu, objašnjava šta je na karti, na šta ga asocira sličica, vežu li ga neka iskustva vezana za taj pojam.
Besmislenim rečenicama do sadržajnijih učeničkih sastava
U trećem razredu sam nastavila svoj plan, ali malo složeniji nego u drugom razredu. Odlučila sam se za “besmislene rečenice” kojima je cilj potaknuti djecu na razmišljanje i poimanje apstraktnog i nezamislivog, nečega što nisu imali priliku vidjeti i čuti. Npr. “Učionice u našoj školi nemaju vrata”. Učenici bi trebali odgovoriti na četri pitanja: Koje su posljedice te tvrdnje? Koje su prednosti? Kada bi to bilo prihvatljivo? Šta bi se desilo da je to zaista tako? Odgovarajući na pitanja, đaci su se zabavljali, smijali i govorili – poboljšavali svoje govorne vještine. Na narednim časovima sam primijetila da učenici sami žele da postavljaju svoje “besmislene rečenice” i da im veoma dobro ide. Osjetila sam da su mnogo opušteniji u razgovoru, da koriste duže i složenije rečenice, što mi je i bio cilj. Pismene vježbe su postale znatno bolje i sadržajnije. Svoje iskustvo sam podijelila sa kolegama iz Aktiva. Podržali su i prihvatili moju ideju i odlučili da započnu ove aktivnosti sa svojim učenicima. Ostvarila sam svoj cilj te mi je važno napomenuti i da su se učenici zbližili kroz zajedničko pripremanje materijala za naše aktivnosti.
