Zovem se Namir Ibrahimović i profesor sam Bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti u Osnovnoj školi “Safvet-beg Bašagić” u Sarajevu. Osnovni problem koji imam u svom radu već dugi niz godina jeste kako motivirati učenike da saznaju, uče bez da očekuju ocjenu za svoje aktivnosti i kako da na časovima odjeljenjske zajednice ne slušam učenička “tužakanja”: ko je koga krivo pogledao i ko je kome šta rekao tokom malog ili velikog odmora.
Učenici objašnjavaju šta je bolje od škole
U rješenju problema mnogo mi je pomogao John Taylor Gatto i njegova knjiga: “Oružja za masovno poučavanje” (Algoritam, Zagreb, 2010). Nakon dugogodišnjeg rada u javnim i privatnim njujorškim školama, Gatto je dao otkaz i odbio učestvovati u “proizvodnji poslušnika”. Odjeljenjska zajednica je, nažalost, jedino mjesto gdje možete biti kreativni i revolucionarni u obrazovnom sistemu: od ove godine s učenicima dogovaram aktivnosti u kojima će oni govoriti o stvarima koje ih zanimaju, aktivnostima koje ih oduševljavaju, o provedenom vremenu izvan škole...
Tako su učenici na časovima govorili o TV programima koje gledaju, o društvenim mrežama, razlozima zašto se druže s nekim, otvoreno drugim učenicima u razredu rekli šta im smeta u njihovom ponašanju i nijednom nisu tražili da se bavimo ranijim temama. Aktivnost je učenike potakla da pitaju, istražuju, jasno i glasno kažu šta misle i na drugim časovima. Naravno, to nije naišlo na odobrenje kod svih nastavnika koji su navikli da “su uvijek u pravu” i da ne moraju objašnjavati svoje postupke. Na početku školske godine bili su nemirniji na časovima, ali ubrzo su shvatili da nemaju razloga ometati nastavu.
Nešto je truhlo u obrazovanju
Posebno mi je važno istaći aktivnost drugačije odjeljenjske zajednice gdje su učenici izlazili pred tablu i odgovarali na pitanja drugih učenika. Nisu svi imali hrabrost stati pred više od dvadeset vršnjaka bojeći se neugodnih pitanja. Među hrabrima je i djevojčica koja već dvije godine uglavnom ćuti, govori samo kada mora. Izašla je i mi smo saznali s kim bi se voljela družiti, ko je najiskreniji učenik u razredu, ko hoće pomoći, ko je sebičan... Nekoliko godina posmatranja i druge učenike je zaprepastilo, niko nije mogao proturječiti, odlično je poznavala svoje kolege. Rezultate aktivnosti često sam prezentirao ili prepričavao kolegama, prijateljima tražeći nove ideje. To mi je pomoglo da drugačiju odjeljenjsku zajednicu pripremim i za narednu školsku godinu, da pomognem đacima u shvatanju kako učenje nije samo memorisanje informacija, već i načini korištenja tih informacija, učenje socijalnih odnosa, upoznavanje sebe i drugih, prezentiranje onoga što nas zanima te da nastavnici mnogo mogu naučiti od onih koje podučavaju. Također, za narednu školsku godinu planiram slične aktivnosti proširiti i na predmet koji predajem.
