Zovem se Aida Šabić i profesorica sam razredne nastave u OŠ "Džemaludin Čaušević" u Sarajevu

U školskoj 2014/2015. godini preuzela sam prvi razred i već na samom početku susrela sam se sa određenim poteškoćama u odjeljenju koje su bile vezane za disciplinu učenika i njihovu odgovornost u radu i ponašanju. Učenici su dolazili iz porodica koje su se razlikovale po socijalnim karakteristikama, kulturnim i radim navikama, različitim psiho-fizičkim sposobnostima - šestogodišnjacima koji su kročili u jedan novi svijet socijalizacije, veoma različit od onog koji su imali u porodici.

altMoje ime je Jasmina Muhić i nastavnica sam engleskog jezika u Osnovnoj školi „Edhem Mulabdić" u Zenici.

Kada sam počela raditi kao nastavnik u školi prva stvar koja mi je pomalo smetala bila je stereotipnost u nastavnom procesu. Očekivalo se da učim od starijih kolega, ali moja kreativnost me odvela drugim putem. Nisam željela da se svaki moj čas svodi na učenje, pisanje nepoznatih riječi, slušanje, prevođenje. Željela sam unijeti novine u nastavu. Počela sam u uvodnim ili završnim dijelovima sata puštati njihove omiljene pjesme (pop, rock, hip hop) koje su sa uživanjem slušali i pjevali....

Zovem se Hanela Mahmutović. Profesorica sam razredne nastave. Radim 23 godine. Uposlenica sam OŠ „ Edhem Mulabdić“ Zenica.

Kako dolaze nove generacije sve je uočljivije da se djeca slabo poznaju, poštuju, pokazuju manjak empatije, loše organizuju vrijeme, ne znaju iskoristiti slobodno vrijeme, druže se samo u školi, „vise“ na društvenim mrežama i sl. Uočila sam da uvijek isti vode glavnu riječ u radu grupe, izboru igre, dijalogu i sl. Razvojnim projektom sam željela uliti samopouzdanje i djeci koja se povlače pred „zvijezdama“, omogućiti da i oni iznesu svoje mišljenje, predstave se drugarima, postanu „vidljivi“.

Moje ime je Amela Bajramović. Kao razrednica VIII1 primjetila sam da u razredu nema međusobne tolerancije, da nedostaje pravilna komunikacija kojom bi se izbjegli međusobni sukobi među učenicima i kojom bi se povećao stepen razumijevanja među njima.

alt

Zovem se Zijad Hasić i  nastavnik sam likovne kulture u osnovnoj školi "Kiseljak 1" u Bilalovcu.

Mislim da postoji pogrešno shvatanje predmeta Likovna kultura u našem društvu. Jedan čas sedmično nije dovoljan da bi pomogao učenicima u razvijanju kreativnosti i razumijevanju estetike. Posljedice toga vidljive su u lošem odnosu domaćeg stanovništva prema okolišu, arhitekturi itd. Kroz likovnu kulturu učimo da raspoznamo sklad od nesklada, da volimo prirodu jer nas inspiriše kao neiscrpan motiv za crtanje, slikanje i modeliranje. Prava smisao likovne kulture nije u tome da učenici nauče samo da crtaju već da ponude vlastita rješenja, da pokažu kako ne mora nužno biti samo jedno rješenje. No, na časovima su đaci često "krali" ideje jedni drugima, precrtavali tuđe radove, nisu imali priliku pokazati vlastiti dar.

 

alt

Zovem se Irahmani Beganović i učiteljica sam u Osnovnoj školiEdhem Mulabdić“ u Zenici. U školi radim već 19 godina tako da mogu reći da imam bogato iskustvo iza sebe.

Na samom početku ovog programa razmišljala sam koje su to poteškoće sa kojima se susrećem u svom svakodnevnom radu, a koje bih željela da prevaziđem. Nakon razgovora sa kolegama u razrednojpredmetnoj nastavi odlučila sam se za  projekat pod nazivom „Razvoj strategija za čitanje neobavezne lektire“.

altZovem se Tanja Gajić i profesor sam engleskog jezika. Već 12 godina radim u Osnovnoj školi “Jovan Dučić” u Kasindolu. Smatram da je naš poziv od izuzetne važnosti za naše društvo i njegovu budućnost. Međutim, kad razmišljam o poslu koji obavljamo, često pomislim da ono što radimo nije niti dobro niti dovoljno. Pored mnogih problema sa kojim se suočavamo, nedostatak motivacije za učenje i nerazumjevanje važnosti učenja se posebno ističe. Uočila sam da većina đaka ne želi da uči, i često kao objašnjenje čujem da to njima ne treba i da od toga nemaju koristi. Čak i oni učenici koji uče zadato gradivo, to rade samo radi ocjene. Smatrala sam da je to problem koji u svakom slučaju utiče na krajnji obrazovni cilj i umanjuje stepen učenja radi znanja. Smatrala sam da bi proces učenja mogao biti bolji, a učenici aktivniji ako bi na nekom primjeru ili iskustvu i sami uočili koliko je poznavanje engleskog jezika bitno u svakodnevnom i profesionalnom životu. Zato sam odlučila da sa učenicima jednog odjeljenja koji postižu dobre rezultate uradim projekat o poznavanju engleskog jezika i koristi koju imamo od poznavanja istog.

alt

Ja sam Ivana Bojanić. Profesor sam razredne nastave. Radim u OŠ „Sveti Sava“ od septembra 2000. godine.

Računarska tehnologija napreduje iz dana u dan i prodire u svaki dio života i rada. Mnogo djece još mnogo prije polaska u školu ima dodir sa računarom, a nastava informatike u našim osnovnim školama se po nastavnom planu i programu izvodi tek u šestom razredu i to samo po jedan čas sedmično. Smatram da bi do tada učenici već trebali da posjeduju znanja o korištenju nekih računarskih programa. Glavni cilj nastave informatike je osposobljavanje učenika za korištenje računara. To se ne mora postići uvođenjem informatike kao nastavnog predmeta u mlađim razredima osnovne škole, već se može ostvariti kroz redovnu nastavu ostalih nastavnih predmeta. Mnogo učionica u našoj školi opremljeno je računarima za svakog učenika, pa sam tu prednost odlučila da iskoristim i u okviru projekta „Nastavničko vodstvo“ razmišljanje o korištenju IKT u svrhu informatičkog obrazovanja provedem u djelo.

alt

Zovem se Gordan Drakul i predajem engleski jezik u Osnovnoj školi „Sveti Sava“ u Foči. Iz mog skromnog iskustva sam zaključio da učenici pristupaju pisanju na engleskom jeziku sa negativnim stavom i nedostatkom samopouzdanja. Smatrao sam da je neophodno naći način ili tehniku podučavanja koja bi što efikasnije riješila taj problem. Cilj mi je bio razviti strategiju kojom bi uticao na motivaciju učenika za razvijanje vještine pismenog izražavanja na jeziku koji se izučava kao i ostvarivanje ključnih vrijednosti poput razvijanja samopouzdanja. Jedan od rezultata koje sam htio postići jeste i razvijanje samosvjesnosti, odnosno razmišljanja o ocjenama.

Uvod

Zovem se Slađana Drljepan. Radim u OŠ „BRESTOVSKO“, kao učiteljica  sa osmogodišnjim radnim iskustvomSvaki dan je za mene novi izazov. Moji učenici me potiču na nove ideje, nove načine i metode rada. Samo zbog NJIH sam odlučila biti i dio ovog projekta. Želim im pružiti nešto novo i zanimljivo. Najveći moj uspjeh je kada vidim njihovu sreću i zadovoljstvo kada nauče i primijene nešto novo. Često znaju reći“Učiteljice to možete samo Vi.“ Sigurno znate kako se tada osjećam...