Zovem se Ilhana Škrgić i u proteklih šest godina predajem engleski jezik u OŠ „25. novembar“ Velika Kladuša, gdje radim u centralnoj školi, kao i u područnoj školi Trnovi.
Poučavajući i učeći kroz rad s djecom, ali i prisjećajući se vlastitih iskustava iz školske klupe kada je riječ o učenju stranog jezika, primjetila sam da učenici bez velikih poteškoća mogu ovladati osnovnim gramatičkim pravilima, znaju prevesti rečenice i prepoznati komunikacijski slijed. Međutim, učenici se ne usuđuju „prelomiti riječi preko jezika“ i upustiti se u slobodnu konverzaciju na engleskom jeziku. Gledajući širinu vokabulara i druge naučene elemente, to bi im ipak trebalo biti moguće uraditi već u drugoj godini učenja ovog jezika, odnosno u četvrtom razredu devetogodišnjeg obrazovanja u Unsko-sanskom kantonu.
Štoviše, čak i kad su najjednostavnije rečenice u pitanju, učenici se „vrate“ na bosanski jezik i samim time pokazuju da im izražavanje na engleskom jeziku predstavlja poteškoću. Uvidjela sam da je to veliki problem, jer učenje gramatike i vokabulara trebaju biti odskočne daske za što tečniju komunikaciju na ovom jeziku, što je ujedno i konačan cilj njegovog učenja.
S ciljem rješavanja ovog „izazova“, odlučila sam da u razredima kojima predajem, a to je 4. i 5. razred, pored standardnih pozdrava, u učionicu unesem što više engleskog jezika na način koji će se svidjeti učenicima i gdje se neće plašiti pogriješiti u gramatici ili izgovoru (i time možda postati predmet ismijavanja drugih kolega, što je jedan od njihovih najvećih strahova), u tolikoj mjeri da im takva praksa postane rutina u razredu.
Naime, odlučila sam sve uobičajene razgovore koji se dešavaju svaki dan u učionici prevesti na engleski jezik, poučiti učenike tim izrazima i navesti ih da kroz taj poticaj sve više koriste engleski jezik u uobičajenim situacijama s kojima se susreću tijekom dana. Naprimjer, kada učenici žele da odu u toalet tijekom časa, to govore na engleskom jeziku, kao i kada žele da se napiju vode, ako su žedni, ili pak ako žele odgovoriti na pitanje nastavnice. Primjeri rečenica slijede:
May I go to the toilet, please?
May I drink some water/juice, please?
May I answer that question, please?
Nakon tri „uvodne“ rečenice, proširila sam naš razredni bonton s još nekoliko fraza, poput:
May I borrow that pen/sharpener/pencil, please?
Excuse me. Sorry. (ako slučajno nekoga gurnu u prolazu) Odgovor: Don't worry. That's OK.
Na sve upitne rečenice sam im navela i moguće odgovore, te riječi zahvale: Yes, you may; No, you may not. Thank you. You're welcome.
Učenici su odmah na početku bili spremni da koriste rečenice, pa čak i jedni drugima pomagali ako su im rečenice bile malo teže za izgovoriti. Svima je bila zanimljiva mogućnost da popiju sok ili vodu tijekom časa, pa su s ponosom i veseljem to i činili kad bi tačno upitali nastavnicu. Kod prvog časa „britanskih manira“, uvođenje rečenica putem stripovskih oblačića (kao što se vidi na primjerima na fotografijama) djeci je jako zanimljivo i svi su voljni isprobati i odglumiti ove razgovorne situacije. Materijal je jednostavan: običan hammer papir i jedan flomaster!
Također, kod aktivnosti koje izrode mnogo podignutih ruku za odgovor na postavljeno pitanje, oni učenici koji su uz to i upitali na engleskom jeziku dobijali su prednost, što im je bila dodatna motivacija da se što više služe ovim jezikom i budu uspješni u svojim nastojanjima.
Nakon inicijalnih radionica sa stripovskim oblačićima, glume te crtanja situacija u kojima trebaju upotrijebiti naučene rečenice, došla sam na ideju izrade „Našeg malog rječnika dobrih manira“, kojeg sam isprintala i dala učenicima da ga zalijepe na unutarnje korice svojih svesaka. Rezultati rječnika se primjećuju već na sljedećem času, gdje su djeca aktivno koristila naučene riječi i rečenice. Nakon nekoliko sedmica vježbanja s malim rječnikom, u par odjeljenja sam s učenicima napravila i veliki rječnik kojeg smo objesili na vidno mjesto u učionici i koji, pored dekoracije, predstavlja lijep vizualni podsjetnik na lijepo ponašanje i njihovo rastuće znanje engleskog jezika.
Naše „britanske“ manire koristim već nekoliko mjeseci u odjeljenjima 4. i 5. razreda, te sam primjetila znatno više samopouzdanja učenika, koji su ovaj način rada prihvatili u potpunosti. Čak i oni učenici kojima znatno teže ide učenje ovog jezika od njihovih vršnjaka koriste ove lijepe riječi, pa dobiju i aplauz svojih kolega u razredu, a njihov osmijeh pri tome je neprocjenjiv. Svaki dan me učenici pitaju prijevod neke nove riječi na engleski jezik, te time obogaćuju svoje komunikacijske sposobnosti, a inicijalna blokada u razgovoru je smanjena i vjerujem da ćemo je stalnim radom na slobodnom, veselom razgovoru u potpunosti i ukloniti.