Moje ime je Duško Krsmanović. Profesor sam srpskog jezika i književnosti. Od 2011. godine radim kao nastavnik srpskog jezika u OŠ „Sveti Sava“. Do 2014. godine bio sam koordinator Savjeta učenika, a od školske 2014/2015. godine dobio sam zaduženje da vodim literarnu sekciju naše škole. Nekoliko godina ova sekcija nije funkcionisala u našoj školi pa sam ja dobio zadatak da je obnovim. Sekciju pohađaju učenici uzrasta od 6. do 9. razreda.
Suočen sa novim profesionalnim izazovom, došao sam na ideju da rad u sekciji organizujem na drugačiji način u odnosu na tradicionalno shvatanje ove sekcije koje je podrazumijevalo pisanje i samo pisanje, što je pojedinim učenicima vrlo lako prelazilo u dosadu i odbijalo ih od učlanjenja u literarnu sekciju. Odlučio sam da kod učenika razvijem sposobnosti i vještine koje su karakteristične za komunikaciju u 21. vijeku. Prije svega, posebnu pažnju sam posvetio razvijanju medijske pismenosti kod učenika. Kroz različite aktivnosti u nastavi srpskog jezika shvatio sam da učenici malo znaju o tome šta su mediji, kakva je njihova uloga u savremenom društvu, kakve su njihove prednosti u odnosu na tradicionalne vidove komunikacije i prenošenja informacija i na kraju koje su sve opasnosti koje se kriju ne medijskom nebu.
Jedna od aktivnosti koje sam u prethodnom periodu zamislio i realizovao je snimanje Dječijeg dnevnika. S obzirom na obilje nekvalitetnih televizijskih emisija sa često degutantnim sadržajima neprimjerenim školskom uzrastu, pokušao sam da kroz Dječiji dnevnik učenicima na neki način približim način na koji mediji funkcioniši i da im ponudim da sami kreiraju medijske sadržaje koji su im prihvatljivi i odgovarajući njihovom uzrastu. Osnovna zamisao sastojala se u tome da učenici prate događaje iz bliže okoline – škole i lokalne zajednice, da ih dokumentuju (u saradnji sa istorijsko-dokumentarnom i fotografskom sekcijom) i da od tako sakupljenih materijala prave TV priloge za Dnevnik, poštujući osnovne novinarske principe objektivnosti, sažetosti i jasnosti. Na časovima literarne sekcije učenici su se dogovarali šta je to što je bitno i o čemu bi se mogao praviti TV prilog. Zanimljivo je da su se učenici izuzetno interesovali za reklame, pa su čak predložili da snimimo nekoliko reklama, što je i učinjeno. Kroz rad na snimanju Dječijeg dnevnika učenici su stekli mnogo znanja i iskustava koja se tiču novinarskog posla, naučili su kako se pišu vijesti, šta mora da sadrži svaka vijest, na koja pitanja da odgovori i sl. Osim toga, stekli su i nova informatička znanja, naučili su kako se montiraju filmovi uz pomoć programa Microsoft MovieMaker. Osim TV priloga u sadržaj Dnevnika ušle su i rubrike „Jeste li već čuli da...“, reklamni blokovi, kraći dokumentarni filmovi, kao i kraći igrani filmovi.
Tokom rada učenici su bili maksimalno angažovani tako da sam ja bio prisutan uglavnom u savjetodavnom smislu. O svim aktivnostima odlučivalo se zajedničkim dogovorom. Desilo se čak i to da sam promijenio koncepciju Dnevnika koju sam prvobitno bio formulisao. Na kraju je Dnevnik pretvoren u neku vrstu kolaž programa koji se sastoji od već navedenih rubrika u kojima značajno mjesto zauzima igrani program.
U početku rada učenici su bili jako „stegnuti“ kada je trebalo obaviti neki novinarski zadatak, bilo im je „blam“ da sagovornicima postavljaju pitanja i da komuniciraju kao pravi novinari, posebno kada bi trebalo da razgovaraju sa starijima. Imali su prilično nizak nivo samopouzdanja, tako da sam odlučio i da na tome malo poradim u toku projekta. Isto tako, većina učenika je osjećala neku vrstu straha od javnog nastupa, a posebno straha od kamere. Često se dešavalo da učenik ima dobru ideju za snimanje materijala, ali kad stane pred kameru, zaboravi sve što je mislio da kaže ili uradi i onda se prilično razočara. Međutim, nakon nekoliko takvih pokušaja, strah se polako povlačio pred željom da se pokaže kreativni potencijal, tako da smo na kraju procesa imali učenike koji su bez problema stupali pred kamere i radili ono što je bilo po planu za tu aktivnost.
Sve vrijeme trajanja ovog procesa značajnu pomoć učenici i ja imali smo sa više strana. Posebno bih istakao koleginicu Danku Prstojević koja je zajedno sa mnom zadužena za rad literarne sekcije i bez koje čitav proces ne bi izgledao onakav kakav je, zatim kolegu Milana Zečevića, koordinatora istorijsko-dokumentarne sekcije, čiji su članovi uzimali učešće u snimanju pojedinih priloga za Dnevnik, i Blaška Trifkovića, nastavnika matematike i informatike koji nam je pomogao oko određenih tehničkih problema a koji se tiču postupka montaže materijala u programu Microsoft Movie Maker. Istakao bih još i odličnu saradnju sa sarajevskim Mediacentrom, na čelu sa Slobodankom Dekić, sa kojima smo realizovali projekat „Jednakost za sve“ i tom prilikom mnogo toga naučili o pisanju novinskih članaka, snimanju kraćih video zapisa i fotografisanju, što nam je mnogo pomoglo u našem projektu. Kada smo, nakon novih znanja stečenih na pomenutom projektu, ponovo pogledali materijale snimljene prije obuke, vidjeli smo koliko grešaka je bilo prisutno u našem dotadašnjem radu.
Promjene koje je izazvao razvojni program brojne su. Posebno bih istakao unapređenje novinarskih vještina kod učenika, podizanje nivoa samopouzdanja i samopoštovanja, razvijanje i njegovanje timskog rada i timskog duha. Jedna učenica je čak izjavila da bi željela da se u životu bavi režijom, a učenik Jovan u sebi je otkrio glumački dar i nakon objavljivanja jednog priloga na You tube-u, a koji je uvršten u Dnevnik, on je postao, žargonski rečeno „glavna faca“ u školi.
Rad na razvojnom planu pokazao je i neke moje skrivene talente i interesovanja. Mislim da sam unaprijedio svoje organizatorske sposobnosti, a nekako mi se čini da sam postao dobar motivator tako da su učenici rad na sekciji smatrali zabavom, a ne samo još jednom obavezom koju im škola nameće. Mislim da sam time postigao cilj i ostvario prvobitnu namjeru da literarnu sekciju približim učenicima, učinim je zanimljivom, a prije svega korisnom. Ipak, ne mogu se oteti utisku da ovakva koncepcija sekcije na neki način „naginje“ ka multimedijalnoj povezanosti što je, svakako, i odlika modernog doba.
Iskreno se nadam da će se i u narednom periodu rad sekcije nastaviti na ovakav način. Plan je da se Dnevnik zadrži u istom formatu; možda jedino dođe da određenih izmjena u organizacionom smislu, pošto su u prethodnom periodu svi učenici sve radili, a ideja ja da za svaku rubriku zaduženje dobije po jedna grupa učenika kako bi rad bio efikasniji.
Neki od objavljenih priloga mogu se pogledati na sljedećim linkovima (riječ je o igranom programu):
https://www.youtube.com/watch?feature=share&v=d6_68elK0Jw
https://www.youtube.com/watch?v=_co-e4IdxvQ
https://www.youtube.com/watch?v=nJRtF5-i3qs&feature=youtu.be