„Moj stariji sin je čitao sa pet godina. Mlađi sin sad ima sedam i pol i još uvijek ne čita dobro! Šta je s njim?“ - majka učenika drugog razreda
„Ne mogu vjerovati kako se ponaša. Bila je tiha i draga. Sada započinje svađe, stalno govori: - To nije fer! Stalno se svađamo i ja vičem. Šta da radim?“ - roditelj učenice četvrtog razreda
Djeca prolaze kroz dramatične promjene u fizičkom, kognitivnom i socijalnom razvoju. Kada odrasli razumiju ove obrasce promjene, oni mogu biti mnogo efikasniji u podršci razvoja djeteta. Većina roditelja ima jako malo znanja o razvoju djeteta. Roditelji su često uznemireni zbog djeteta jer i potpuno uobičajene faze razvoja, njima izgledaju kao neki nedostatak kod djeteta ili nepremostiv problem.
Kako pomoći roditeljima?
Zovem se Aida Čilić i učiteljica sam u Osnovnoj školi „Suljo Čilić“ u Jablanici već 24 godine i majka troje djece. Tokom svog rada shvatila sam da mnoge poteškoće koje se javljaju između roditelja i djece proizilaze iz roditeljskog nepoznavanja osnovnih karakteristika uzrasta u kojem se njihovo dijete trenutno nalazi.
I upravo pitanje: “Kako pomoći roditeljima?“ bio je moj fokus u ovoj školskoj godini. Pomoći im da razumiju razvoj svog desetogodišnjaka. A onda sam shvatila da to nije dovoljno jer zastanemo i kažemo: Dobro ... i šta sad s tim?
Naprosto, nije dovoljno da roditelji samo osvijeste karakteristike uzrasta, potrebno je i da razviju vještine koje će im pomoći da poboljšaju svoj odnos sa djetetom. Odlučila sam da pomognem roditeljima da poboljšaju odgojne kompetencije, kroz niz radionica.
Poslala sam roditeljima upitnik kojim sam željela provjeriti zainteresovanost za takav oblik edukacije u školi. Svi su odgovorili da su spremni da odvoje svoje vrijeme da jednom mjesečno prisustvuju radionicama za roditelje.
Prvu radionicu smo razgovarali o karakteristikama uzrasta. Za svaku od karakteristika roditelji su imali primjere da potkrijepe tačnost mojih navoda. Bilo je mnogo smijeha, kao i mnogo „AHA“ trenutaka. Neki su roditelji priznali da sad osjećaju grižnju savjest jer su vikali na djecu zbog nečeg što je razvojna karakteristika. Svi su nakon radionice izjavili da su im se „otvorile oči“.
Drugu radionicu sam osmislila da bi roditelji osvijestili svoje odgojne postupke. Nakon nekoliko aktivnosti, zaključili smo da, s obzirom da nas niko nikad nije podučavao kako da odgajamo, mi preuzmemo odgojne metode svojih roditelja, jer to je jedini model koji smo vidjeli („U ostalom, šta nama fali!“).
"Kad sam ljuta na djecu, ja izgovaram potpuno iste rečenice kao moja majka", rekla je jedna mama. Potom smo razgovarali o odgojnim stilovima, načinima i našim reakcijama na dječije dnevne probleme.
Na narednim radionicama smo se bavili elementima i načinima uspješne komunikacije sa djecom. Pred kraj radionice jedan me roditelj pitao:
- "Da li ovo uvijek „pali“ sa djecom?"
- "Ne, rekla sam, djeca nisu roboti. Najvažnije je da poštujete i dječije osjećaje i njihovu inteligenciju! Ne pokušavajte manipulisati sa njima. Roditelj kao primjer - to je najjača odgojna metoda."
Tokom perioda između dvije radionice roditelji su mi govorili da se ponekad pridržavaju, a ponekad ne pridržavaju „pravila“ u komunikaciji o kojima smo razgovarali. Htjela sam da shvate da je sve to proces i da za dobru komunikaciju treba vrijeme. Bilo mi je važno da su osvijestili da postoje loši načini, pa čak i ako se ponekad još uvijek “vrate na staro“, sad su toga potpuno svjesni i trude se da reaguju drugačije. To su prvi koraci u napretku.
Radionica „Četiri jednostavna načina da pomognete djeci da govore o problemu“ izazvala je mnogo komentara roditelja, u smislu da su učestvovali u razgovoru mnogo više nego na prethodnim radionicama. Vjerovatno su se već osjetili sigurnim da progovore o svojim iskustvima u odgoju. Ponekad i to treba roditeljima, da u sigurnom okruženju progovore o sopstvenim iskustvima, o teškoćama na koje su nailazili, o brzim ili dugoročnim rješenjima koje su koristili. Otvoren razgovor je pomogao i zbližavanju roditelja jer shvate da i drugi roditelji nailaze na slične poteškoće. Zbližavanje roditelja nam pomaže da stvaramo zajednicu roditelja, a to direktno utiče da naša mala razredna zajednica postaje jača i sa snažnom podrškom.
I još ponešto o mom projektu...
Tokom pripremanja radionica pretraživala sam internet u potrazi za dobrim primjerima radionica za roditelje. Koristila sam brošure koje su izrađene u sklopu projekta „Gradimo zajednice – prijatelje djece“ i „Komunikacija sa djecom“ Boni Miller.
Radionicu za roditelje koju sam osmislila, preuzele su i kolegice u mojoj školi i realizovale je sa roditeljima u svojim odjeljenjima. Dvije radionice sam predstavila na seminaru za učitelje i odgajatelje u Tuzli. Povratne informacije od kolega su da za radionicama o odgoju imaju veliku potrebu i da su ih koristili odmah nakon seminara.
Tokom petog razreda nastaviti ću sa radionicama za roditelje, jer mislim da osnaživanje roditeljskih kompetencija direktno utiče na napredak djece, kako socijalni, tako i akademski.