Zovem se Salihović Aida, profesor sam njemačkog jezika i književnosti i predajem šest godina njemački jezik u O.Š. „Suljo Čilić“ Jablanica.
Kao voditeljica dramsko - recitatorske sekcije, primjetila sam prilikom odabira teme i dramskog stvaralaštva, izraženu bojazan učesnika od iskazivanja vlastitih ideja, želja i mišljenja zbog manjka samopouzdanja i međusobnog dijaloga. Osim toga, program rada sekcije se donosi bez učestvovanja djece u njegovom kreiranju, a mišljenja sam da su djeca u ovom uzrastu dovoljno sposobna da mogu u velikoj mjeri uticati na odabir tema, aktivnosti i načina na koji će biti kreirana i postavljena predstava.
Moji ciljevi na početku projekta su bili:
- Podstaći, ohrabriti i podržati učesnike na odgovorno korištenje svojih prava u cilju razvoja samopouzdanja, vještine komuniciranja, donošenja odluka, socijalnih vještina i metoda rješavanja sukoba;
- Zajednički odabir (nastavnik - učesnici) teme za pozorišnu predstavu. Svi učesnici će ravnopravno učestvovati u kreativno – stvaralačkom procesu iz kojeg će proizaći pozorišna predstava kao rezultat zajedničkog djelovanja svih učesnika.
Prepreke u novom načinu rada sekcije...
Moje strategije i metode u dramsko - recitatorskoj sekciji, radi nedovoljnog radnog iskustva i susreta sa problemima koji su nastali prilikom pokušaja ostvarenja mojih zamisli, bile su neuspješne. Na početku su se pojavili problemi kao što su: netrpeljivost među učenicima, nerazumijevanje, nepoštivanje tuđeg mišljenja, velike razlike u uzrastu učenika, što je dovelo do različitih interesa u dramskom stvaralaštvu. U dramsko–recitatorsku sekciju odnedavno su se upisali učenici raznih uzrasta, tačnije učenici od 6. do 9. razreda iz svih odjeljenja što me jako iznenadilo jer nisam očekivala tako veliki odaziv. Potražila sam pomoć pedagoga u cilju rješavanja navedenih problema jer sam do tada radila samo sa učenicima sedmog razreda pri čemu nisam imala takvu vrstu problema jer su svi nekako imali iste interese i želje ali ih je bio jako mali broj zainteresovan za sekciju. Ovaj put bilo je sasvim drugačije. Od pedagogice sam dobila jako važne informacije o tome kako se djeca trebaju rasporediti u grupe shodno njihovom uzrastu i razvojnim mogućnostima i na koji način djelovati.
Potom sam od strane svojih starijih radnih kolega dobila razne vrste prezentacija na teme: prijateljstvo, kako riješiti naše probleme, međusobno uvažavanje i poštivanje, izabrane teme iz bontona itd. A samostalno sam istraživala na internetu i u udžbenicima koje mi je pedagogica preporučila o nastaloj problematici kako bih što bolje shvatila problematiku ali i kvalitetno djelovala.
Uslijedili su dugi razgovori...
Nakon iščitavanja i dugotrajnih razgovora, došla sam do zaključka, da sam možda uzela i preveliku obavezu na sebe jer participacija djece u vannastavnim aktivnostima (VNA) sa učenicima više uzrasta i interesnih sfera nije nimalo lak posao. Definitivno smijem zaključiti da participacija djece u VNA nije samo njihovo članstvo u određenoj sekciji, već je to dugotrajan proces koji zahtijeva mnogo pažnje, truda, razumijevanja, odgovornosti kako od strane nastavnika tako i od strane učenika. Prvenstveno sam se plašila neuspjeha u ostvarivanju postavljenog cilja. Nisam željela odustati pa sam napravila spisak redoslijeda rješavanja problema. Nisam željela odmah dijeliti učenike po uzrastu i sposobnostima, jer sam smatrala da je bonton, međusobna komunikacija, razumijevanje kao i ljubav koja se može postepeno razviti među učenicima, jednako važna za sve uzraste. To su važne karakteristike koje krase jednu ličnost. Kroz prezentacije i duge, ali otvorene razgovore sa učenicima, popraćene suzama i smijehom, pisanjem na chart papir svega što ih tišti pa potom i onoga što mene tišti, uspjela sam uspostaviti lijepu, korektnu i otvorenu komunikaciju među učenicima. Kod nekih učenika sam čak uspjela ostvariti komunikaciju koje na početku mog rada nije bilo nikako, jer nisu željeli razgovarati o problemu kojeg imaju.

Sam scenarij u obje predstave osmislili su učenici uz pomoć roditelja na moje iznenađenje. Prvenstveno sam imala namjeru samo uticati na svijest roditelja pri čemu zaista nisam očekivala njihovu saradnju. Bila sam oduševljena željom roditelja da nam pomognu u šivanju kostima, pisanju scenarija, osmišljavanju scene, šminkanju i sve što nam je bilo potrebno za ostvarivanje naše predstave. Jako iznenađena upitala sam učenike od kuda tolika saradnja roditelja? Dobila sam odgovore kako njihovi roditelji smatraju da radim „pravu stvar“, da su se njihova djeca u pozitivnom smislu promijenila, da više razgovaraju sa svojim roditeljima o problemima u školi itd., jer kako učenici kažu: „Mi mama smijemo reći nastavnici sve što nas tišti a da se ona nikada ne naljuti na nas a uvijek nam pomogne riješiti probleme!“
Čak su bili toliko motivisani da su me „natjerali“ da preko cijelog zimskog „raspusta“ u jaknama i hladnim prostorijama pa čak i van prostorija škole radimo.
Zašto citiram njihove izjave? Ne zato što želim hvaliti svoj rad. Apsolutno ne! Već zato što sam u par navrata željela odustati misleći da ne postižem željeni efekat niti da moj rad i na koga utiče. Tek nakon ovih izjava bila sam oduševljena i ponosna na svoj uspjeh. Znala sam da sam potrebna svojim učenicima i da mogu promijeniti, ne samo njihov način razmišljanja i ponašanja već i roditelja. To mi je dalo još više snage i elana da idem dalje. Rijetko planiramo na koga sve možemo utjecati a nekada nesvjesno utječemo na ljude koje smo tokom svog planiranja zapostavili ili čak smatrali nebitnim. Moram još spomenuti da učenici viših razreda u saradnji sa učenicima nižih razreda rade na pisanju GPP za dramsko – recitatorsku sekciju.
Utjecaji...
Dramsko stvaralaštvo učesnicima omogućava bolju međusobnu komunikaciju, izražavanje vlastitih interesa, želja, potreba i mišljenja. Na mene utiče tako što stičem nova iskustva ali i u edukativnom smislu. Roditeljima daje priliku da osvijeste svoje postupke prema djeci i poboljšaju odnos sa njima. Medijski prenos predstave utiče na svijest lokalne zajednice.
U budućnosti želim nastaviti sa ovakvim načinom rada, jer smatram da prvenstveno olakšava rad djece ali i obaveze nastavnika, koji više ne mora nositi cijeli teret osmišljavanja i organizacije jedne predstave već to dijeli sa svojim učenicima. Sam postupak „pripreme“ za participaciju djece u VNA jeste naporan i zahtijeva mnogo truda i rada ali se definitivno isplati jer je krajnje produktivan.
Smijem reći da je ovaj projekat najviše uticao na mene u profesionalnom i edukativnom smislu, jer sam jako mnogo naučila. Na roditelje je uticao i više nego sam očekivala dok je u javnosti naš krajnji rezultat odjeknuo da se još i danas spominje njihov uspjeh a što je najvažnije i poruka koju su učenici željeli prenijeti zajednici u kojoj žive.
Šta bih poboljšala? Mislim da sam još uvijek jako mlad i neiskusan prosvjetni radnik, koji treba mnogo da uči i saznaje u čemu ću se i potruditi da moj pristup participaciji učenika u VNA bude još bolji i još uspješniji.
Krajnji rezultat mog akcijskog plana bila je predstava na temu: „Želim da se moj glas čuje daleko“ i audicija uz koreografiju.
Želim istaći još jednu za mene važnu činjenicu. U saradnji sa partnerskom O.Š. „Jovan Dučić“ uspjeli smo da na osnovu našeg scenarija, kojeg smo poslali mailom učenicima navedene škole kao povratnu informaciju dobijemo prelijepu pjesmicu na temu naše predstave, koju smo i recitovali kao krajnju poruku svim gledateljima.
Želim da se moj glas čuje daleko
OPET VRATA OTVARAM SAM
OPET JOŠ JEDAN USAMLJEN DAN
DOLAZI MAMA, UMORNA LJUTA
GOVORI MI SKLANJAJ SE S PUTA
NI OTAC NIJE PODRŠKA NEKA
ŠTA LI ME JOŠ OD NJEGA ČEKA?
A ON IZA NOVINA ŠUTI
ZBOG ČEGA LI SE ON LJUTI?
ZAR NIKO NE ZNA
DA JA POSTOJIM
STANITE , JA ZA PUNO NE MOLIM
ŽELIM DA ZNATE
DA NISAM STVAR
ŠTO ZNA SAMO DA UZIMA DAR
PITAJTE NEŠTO, NIJE SRAMOTA
I JA SAM DIO VAŠEG ŽIVOTA!