Uvod
Zovem se Slađana Drljepan. Radim u OŠ „BRESTOVSKO“, kao učiteljica sa osmogodišnjim radnim iskustvom. Svaki dan je za mene novi izazov. Moji učenici me potiču na nove ideje, nove načine i metode rada. Samo zbog NJIH sam odlučila biti i dio ovog projekta. Želim im pružiti nešto novo i zanimljivo. Najveći moj uspjeh je kada vidim njihovu sreću i zadovoljstvo kada nauče i primijene nešto novo. Često znaju reći: “Učiteljice to možete samo Vi.“ Sigurno znate kako se tada osjećam...
Kada sam dobila svoj prvi razred ponosna i sretna krenula sam u nove radne pobjede. Od prvog razreda smo dosta razgovarali, imali svoju „Čarobnu vrećicu“ iz koje smo svaki dan izvlačili i opisivali nove predmete, razgovarali na tzv. Jutarnjem sastanku... Međutim, kad smo došli do četvrtog razreda uočila sam da moji učenici loše pišu pismene sastave na bilo koju temu. Postala sam jako zabrinuta. Kroz priču s kolegama saznala sam da i oni imaju isti problem. Pokušavala sam pronaći neko rješenje, ali rješenja nije bilo.
Kako sam odlučila biti dio projekta osnovni cilj mi je bio poboljšati kvalitet pismenih vježbi. Željela sam napraviti neke promjene i novine u svom radu. Željela sam obogatiti kreativno mišljenje, zapažanje i zaključivanje koje je ključno da bi nastao jedan kvalitetan pismeni sastav.
Ideje koje su nas vodile do našeg cilja
Dogovorila sam se sa svojim učenicima da pročitamo nekoliko pismenih vježbi s interneta, kako bismo vidjeli kako to drugi rade, odlučili smo što više čitati i posjećivati knjižnicu, planirali smo izdati svoje razredne novine i pisati pisma za Valentinovo.
Novine su bile naša ideja još od četvrtog razreda, koju smo odlučili realizirati u petom razredu. One bi bile „ogledalo našega rada“. Učenicima sam rakla da se organiziraju na način na koji to radimo kad nešto istražujemo.
Učenici su se podijelili u skupine i podijelili zadatke koje su trebali uraditi. Svakog petka su donosili ono što su uradili i zajednički odlučivali što je dobro, a što se može još doraditi. Taj proces je trajao tri mjeseca. Ja sam se uključivala samo onda kad su me nešto pitali i povremeno provjeravala kako im napreduje njihov posao. Jedan od roditelja nam je kopirao stranice koje su bile u boji, jer mi nemamo mogućnosti da to uradimo u školi. Naše novine nose naziv BubaMara. Mi smo Bubamare i Bubamarci od prvog razreda. Na Valentinovo svi učenici naše škole su pisali “ljubavne poruke“ i ubacivali ih u kutiju na kojoj se nalazio slogan „Neka vaše srce kaže...“. Dijete-Poštar je u svakom razredu dijelilo te poruke (birano na osnovu izvlačenja kartica na kojima su bila imena učenika). Na svakoj poruci je pisalo ime djeteta i razred kojemu se treba uručiti poruka. Pisma su se dijelila 3 dana nakon Valentinova.
Nakon svih ovih aktivnosti pismene vježbe su postale mnogo bogatije. Obiluju detaljima i jako zanimljivim izrekama. Moji učenici su zadovoljni svojim napretkom, kao i ja. Na ovaj način shvatila sam koliko je nekada dobro prepustiti se onome što vam vaši učenici predlože, kako biste zajedno riješili neki problem. Ovim svojim projektom utjecala sam na svoje učenike, kolege i roditelje. Učenici su ponosni na svoje radove koji se nalaze u našim novinama, zadovoljni su zbog boljih ocjena koje dobijaju iz pismenih sastava... Kolege su oduševljene novim idejama i pokušat će ih primijeniti u svom radu. Roditelji su ponosni na timski rad i međusobnu suradnju svoje djece. Naše novine „ponosno kroče“ našom školom, a zatim će zaviriti i u domove naših učenika. Mi smo ponosni na sebe i svoj rad! Ponosni petaši!
Sljedeći koraci
Ovaj način rada ću koristiti i sa svakom narednom generacijom. Mislim da će iz godine u godinu biti obogaćen novim idejama. Koje će to ideje biti??? To vam ne mogu reći. Meni će to reći moje nove, pametne i maštovite glavice.
