Zovem se Tanja Gajić i profesor sam engleskog jezika. Već 12 godina radim u Osnovnoj školi “Jovan Dučić” u Kasindolu. Smatram da je naš poziv od izuzetne važnosti za naše društvo i njegovu budućnost. Međutim, kad razmišljam o poslu koji obavljamo, često pomislim da ono što radimo nije niti dobro niti dovoljno. Pored mnogih problema sa kojim se suočavamo, nedostatak motivacije za učenje i nerazumjevanje važnosti učenja se posebno ističe. Uočila sam da većina đaka ne želi da uči, i često kao objašnjenje čujem da to njima ne treba i da od toga nemaju koristi. Čak i oni učenici koji uče zadato gradivo, to rade samo radi ocjene. Smatrala sam da je to problem koji u svakom slučaju utiče na krajnji obrazovni cilj i umanjuje stepen učenja radi znanja. Smatrala sam da bi proces učenja mogao biti bolji, a učenici aktivniji ako bi na nekom primjeru ili iskustvu i sami uočili koliko je poznavanje engleskog jezika bitno u svakodnevnom i profesionalnom životu. Zato sam odlučila da sa učenicima jednog odjeljenja koji postižu dobre rezultate uradim projekat o poznavanju engleskog jezika i koristi koju imamo od poznavanja istog.
Na samom početku projekta, sa učenicima sam razgovarala o engleskom jeziku na temu porijekla, porodice jezika kojoj pripada, promjena koje je doživio itd. Iznijela sam mnoštvo činjenica za koje sam smatrala da su relevantne i zanimljive. Učenike sam zamolila da za sljedeći čas pronađu neku informaciju koju nisi čuli na času, a koja im se čini zanimljivom. Već tada, većina učenika je iskazala zainteresovanost, i čas je protekao u zanimljivostima koje su kod učenika izazivale čuđenje i interesovanje. Pred kraj časa, učenike sam upitala za mišljenje o važnosti engleskog jezika u svakodnevnom životu u našoj zemlji. Reakcija je bila podijeljenja i dok su jedni govorili da je to veoma važno, drugi su tvrdili da to nikom ne treba ovdje. Predložila sam im da napravimo anketu i saznamo koliko ljudi koristi engleski jezik, koliko (ne)poznavanje utiče na njihov posao i karijeru. U ovom procesu me fascinirala spremnost učenika da učestvuju u pripremanju pitanja, odabiru pravih pitanja, te anketiranju ciljne skupine. Tada sam shvatila da djeci, ustvari, treba samo mali podstrek i usmjerenje i oni su već na putu rješavanja problema ili zadatka.
Učenici su donijeli pitanja koja su smatrali bitnim za anketu. Uz moju pomoć, napravili su anketu koju je jedan učenik potom otkucao i napravio kopije za anketiranje. Uslijedila je akcija anketiranja. Kontaktirali smo osoblje lokalne bolnice, stanice policije, banke, manjih prodavnica u našoj okolini, te tržnog centra “Tom”. Zanimljiva je činjenica da su se svi pozvani rado odazvali našem pozivi, a roditelji, koji su od svoje djece čuli za njihov zadatak, i sami su predlagali i organizovali posjete radi anketiranja. Anketu smo provodili tri dana i učestvovali su svi učenici iz tog odjeljenja. Još jednom su pokazali da im treba izazovan zadatak i da su oni spremni da se uključe, jer su, za svega par minuta napravili raspored posjeta i organizovali grupe koje su uključile sve učenike. Po završetku anketiranja, jedan učenik je obradio podatke i na sljedećem času smo razgovarali o rezultatima, ali i njihovim iskustvima. Rezultati su, po mom mišljenju bili očekivani, jer su pokazali da svi ispitanici smatraju da je poznavanje engleskog jezika od izuzetnog značaja za rad i profesionalni razvoj svakog pojedinca. Ono što je mojim učenicima bilo zanimljivo su komentari ispitanika, koji su uglavnom bili savjetodavni, ali i radoznalost koju su kod njih probudili, jer su htjeli da znaju sve o projektu u kojem djeca učestvuju. Nijedan učenik nije imao neprijatno iskustvo, što ih je dodatno ohrabrilo da podijele svoja iskustva.
Kad smo završili analizu rezultata i iskustava, učenici su zaključili da sve što oni uče u školi i nije baš tako nevažno. Smatrala sam da je moj zadatak obavljen, a onda su oni predložili da sve što su naučili iz engleskog jezika u školi iskoriste negdje van škole. Ideja mi se dopala, posebno što je došla od učenika i dogovorili smo se da u sljedećoj školskoj godini naprave prezentaciju o Kasindolu, koju će pisati na engleskom jeziku i prezentovati strancima koji posjećuju naš grad.
Kroz ovaj projekat sam naučila da djeci treba dati zadatak i da će oni sami doći do cilja, naravno uz male sugestije nastavnika. U digitalnoj eri u kojoj oni rastu, izazov je sve što izlazi iz okvira učionice, a oni su tu na svom terenu. Uloga nastavnika je samo da usmjerava aktivnosti i dopusti učenicima da pokažu i kreativnost i inicijativu, pa i nezainteresovanost za neki dio zadatka. Saradnja koju sam ostvarila sa kolegama, koji su svojim sugestijama pomogli u realizaciji zadataka, lokalnom zajednicom i roditeljima koji su se samoinicijativno prijavili, pokazala mi je da nastavnik nije i ne može biti sam u obrazovnom procesu, jer je obrazovanje pitanje od važnosti za sve segmente društva. Bitno je samo krenuti u akciju.
Projekat koji smo uradili ću prezentovati sljedećoj generaciji šestih razreda i tako ga nastaviti koristiti, jer smatram da se ovo iskustvo treba podijeliti i sa ostalim učenicima te da učenje na primjerima i iskustvima iz prakse mora dati bolje rezultate. Ono što me istinski raduje jeste činjenica da je ovaj projekat pokrenuo učenike na akciju što je još jednom potvrdilo da je snaga dječije volje velika i da im na njihovom putu trebamo biti samo neko ko će ih usmjeriti.
