Moje ime je Amela Bajramović. Kao razrednica VIII1 primjetila sam da u razredu nema međusobne tolerancije, da nedostaje pravilna komunikacija kojom bi se izbjegli međusobni sukobi među učenicima i kojom bi se povećao stepen razumijevanja među njima.

Vođenje razrednog dnevnika

Učenici su počeli sa vođenjem razrednog dnevnika. Nazvali su ga "Dubioza kolektiv". Krenuli smo od učenice koja je broj jedan u dnevniku. Učenici su ozbiljno pristupili vođenju dnevnika. Svakih petnaest dana sam uzimala dnevnik da bih vidjela o čemu učenici pišu. Pisali su o svojim interesovanjima, porodici, gdje se vide u budućnosti, iznosili svoj životni moto. Pisali su o odnosima u razredu, te sam primjetila da se stalno ponavljaju riječi "netrpeljivost", "grupice u razredu".

Odlučila sam da, negdje na sredini procesa vođenja dnevnika, učenicima kažem da želim da mi pošalju pismo. Da zamislimo da sam ja otputovala u London i da mi oni pošalju pismo na koje ću im ja odgovoriti. Pisali su mi da žele da se dobro odmorim, da je u razredu sve uredu. Da se niko ne tuče, da nema svađe i da se svi lijepo slažu. Da se ne sikiram. Pisali su i da su dobili čak tri pohvale od nastavnika. Pisali su da im nedostajem. Da su mi zahvalni što se nesebično brinem za njih. Jedna učenica je napisala: "Nije mala stvar kad Vas neko toliko vremena uči da budeš dobar i pošten čovjek". Pisali su da im nedostaju moje šale i moj osmijeh. Bila sam iznenađena da im nedostaju moje šale i moj smijeh, jer ja sebe baš ne doživljavam kao osobu koja se zna šaliti. Saznala sam nešto novo o sebi. Odgovorila sam na sva pisma koja sam dobila. Trudila sam se da svakom učeniku napišem da mi nedostaje ono dobro što svako od njih ima. Dala sam im da svako za sebe pročita moj odgovor na njihovo pismo. Čitali su u tišini, bez komentara, vrlo ozbiljno. Jedna učenica je plakala. Samo je rekla: "Od sreće".

Pisanje dnevnika je završeno 5. III 2015. godine. Na času smo razgovarali o spomenutim zapažanjima o razredu. Svi učenici su saglasni da je to problem i da trebamo na tome poraditi. Dnevnik sam ponovo vratila učenicima sa zadatkom da ga u cijelosti pročitaju.

U toku ovih aktivnosti, disciplina u razedu je postala bolja. Smanjeni su međusobni sukobi, razvio se osjećaj empatije kod učenika koji su pokazali prema drugu iz razreda koji se našao u jednoj teškoj situaciji. Način na koji su pomogli dječaku potekao je od njih, a ne od mene, ja sam ih samo podržala. Kolege su mi rekle da je disciplina bolja i da sada lakše rade s njima.

Nakon što je završeno čitanje dnevnika, sjeli smo u krug i razgovarali o problemu netrpeljivosti i "grupicama" u razredu. Na kraju su učenici došli do zaključka da u razredu nema "grupica" i da nije grupisanje to što se neko više druži sa nekim, jer ih spajaju ista interesovanja. Otvoreno su razgovarali jedni sa drugima i iznosili šta kome smeta i kako to mogu prevazići. Dogovorili su se da će pokušati biti više tolerantni jedni prema drugima i da će jedni drugima pomagati u riješavanju problema.

Trenutna situacija je takva da odavno nisam rješavala neki problem.