Zovem se Lejla Mutap i profesorica sam razredne nastave u Osnovnoj školi „Kiseljak 1“ u Kiseljaku. Radim šesnaest godina i u svome radu primjetila sam da svakog dana veliki broj učenika njihovi vršnjaci zadirkuju i ismijavaju. Zadirkivanje može biti nevina dječija zabava i igra, ali kada ono preraste u ismijavanje to više nije igra. Ismijavanje i zadirkivanje često se dešava i u tajnosti i učitelji i nastavnici nekada teško otkrivaju takve oblike ponašanja. Zabrinuta sam jer ismijavanje predstavlja napad na djetetov osjećaj vrijednosti, nagriza njihovo samopoštovanje i može imati posljedice koje mu mogu promijeniti život ako potraju. Takve oblike ponašanja ismijavanja zbog odjeće, obuće, telefona, dobrog ili lošeg učenja i upučivanja „gadljivih“ pogleda pojedinim učenicima primjetila sam i u svom petom razredu. Odlučila sam razvijati strategiju učeničkih međuodnosa koju sam s učenicima nazvala „Nemoj mi se rugati“.
Zovem se Salihović Aida, profesor sam njemačkog jezika i književnosti i predajem šest godina njemački jezik u O.Š. „Suljo Čilić“ Jablanica.
Kao voditeljica dramsko - recitatorske sekcije, primjetila sam prilikom odabira teme i dramskog stvaralaštva, izraženu bojazan učesnika od iskazivanja vlastitih ideja, želja i mišljenja zbog manjka samopouzdanja i međusobnog dijaloga. Osim toga, program rada sekcije se donosi bez učestvovanja djece u njegovom kreiranju, a mišljenja sam da su djeca u ovom uzrastu dovoljno sposobna da mogu u velikoj mjeri uticati na odabir tema, aktivnosti i načina na koji će biti kreirana i postavljena predstava.
Opširnije: Dječija participacija kroz dramsko stvaralaštvo, OŠ "Suljo Čilić", Jablanica
„Moj stariji sin je čitao sa pet godina. Mlađi sin sad ima sedam i pol i još uvijek ne čita dobro! Šta je s njim?“ - majka učenika drugog razreda
„Ne mogu vjerovati kako se ponaša. Bila je tiha i draga. Sada započinje svađe, stalno govori: - To nije fer! Stalno se svađamo i ja vičem. Šta da radim?“ - roditelj učenice četvrtog razreda
Djeca prolaze kroz dramatične promjene u fizičkom, kognitivnom i socijalnom razvoju. Kada odrasli razumiju ove obrasce promjene, oni mogu biti mnogo efikasniji u podršci razvoja djeteta. Većina roditelja ima jako malo znanja o razvoju djeteta. Roditelji su često uznemireni zbog djeteta jer i potpuno uobičajene faze razvoja, njima izgledaju kao neki nedostatak kod djeteta ili nepremostiv problem.
Kako pomoći roditeljima?
Moje ime je Duško Krsmanović. Profesor sam srpskog jezika i književnosti. Od 2011. godine radim kao nastavnik srpskog jezika u OŠ „Sveti Sava“. Do 2014. godine bio sam koordinator Savjeta učenika, a od školske 2014/2015. godine dobio sam zaduženje da vodim literarnu sekciju naše škole. Nekoliko godina ova sekcija nije funkcionisala u našoj školi pa sam ja dobio zadatak da je obnovim. Sekciju pohađaju učenici uzrasta od 6. do 9. razreda.
Zovem se Anđelka Aničić i profesorica sam razredne nastave u Osnovnoj školi Ivana Gundulića u Mostaru. U ovoj školskoj godini počela sam raditi u prvom razredu. Za razliku od prethodnih generacija prvašića kod ovih sam odmah primijetila da puno učenika ima poteškoća pri izgovoru pojedinih glasova. Taj problem sam iznijela na prvom roditeljskom sastanku i saznala da od sedam učenika koji imaju govornu poteškoću samo jedan ide kod logopeda. U tom periodu je naša škola počela sa programom Nastavničko vodstvo, a ja sam bila dio tima i shvatila sam da kroz ovaj projekt mogu pomoći svojim učenicima.
Opširnije: Prevazilaženje govornih poteškoća kod učenika u 1. razredu, OŠ Ivana Gundulića, Mostar
Ja sam Milan Zečević. Po zanimanju sam profesor istorije, a od 2003. godine sam zaposlen na mjestu nastavnika istorije u Osnovnoj školi „Sveti Sava“ iz Foče. Istorija je jako zanimljiv predmet i hoću da je učenici zavole. Zato smatram da kod njih treba podstaći i razvijati kreativno-istraživački rad. Po mom mišljenju to je najbolje postići kroz organizaciju sekcije.
Zovem se Azima Biberkić, radim kao profesorica razredne nastave u OŠ “Ivan Goran Kovačić“ u Gradačcu.
Primijetila sam da moji učenici imaju poteškoće u pisanju domaće zadaće. Željela sam unaprijediti rad na domaćoj zadaći pa sam provela akcijsko istraživanje sa učenicima drugog razreda u trajanju od 5 mjeseci. Istraživanje je bilo refleksivno i sustavno. U početku nisam imala čvrst plan o tome kako unaprijediti pisanje domaće zadaće pa sam u proces istraživanja uključila roditelje i kritičke prijatelje. S nastavnicima koji predaju u mom razredu održala sam sastanak gdje je ustanovljeno da kolege misle kako bi jedan dio učenika mogao sadržajnije i kvalitetnije pisati zadaću, a ne samo forme radi. Dogovorili smo se da će učenici iz svih predmeta imati mogućnost izbora zadataka kadgod je moguće. Kolegica mi je pomogla u osmišljavanju kreativnih tehnika u radu, dok sam s nastavnicom engleskog jezika integrisala sadržaje.
Opširnije: Unapređenje rada domaćih zadaća, OŠ "Ivan Goran Kovačić", Gradačac
Zovem se Jasmina Biberkić, nastavnica sam razredne nastave i likovne kulture. Radim već 15 godina u OŠ ”Ivan Goran Kovačić“ u Gradačcu kao učiteljica. Pored rada u redovnoj nastavi vodim i Likovnu sekciju sa starijim učenicima, od 6. do 9. razreda.
Radeći na jednom ozbiljnom projektu škole bilo mi je teško zainteresovati djecu da redovno dolaze na ovu vannastavnu aktivnost. Činjenica je i da živimo u društvu sa dosta problema koji su direktno vezani za lošu ekonomsku razvijenost u zemlji pa nije teško zaključiti da škole vrlo malo ulažu napora da se umjetnost gleda kao sastavni dio kvalitetnijeg života. Naši učenici su vrlo malo osviješteni o kreativnim resursima koji leže u njima. Nisu edukovani da umjetnost može biti i dobar osnov za pokretanje vlastitog posla.
Opširnije: Likovno-kreativna sekcija održivog razvoja, OŠ "Ivan Goran Kovačić", Gradačac
Ključni problem koji sam identificirala na početku ovog programa je nedostatak dvosmjerne komunikacije između roditelja i učitelja, kao i manjkava suradnja što se odražavalo na učenje učenika kod kuće, a i u školi.
Зовем се Љиља Кецман, радим у ЈУ ОШ „Бранко Ћопић“ у Бањој Луци као наставник разредне наставе (учим ученике другог разреда).
Прошле године (учећи ученике првог разреда) сам примијетила да се ученици мало друже међу собом, мало помажу једни другима, често тужакају за сваку ситницу најчешће истичући како су они боље или тачније нешто урадили. Добијала сам и притужбе за кориштење ружних ријечи. Знам да се сви ми сусрећемо свакодневно са сличним проблемима и да већина ништа не подузима у стилу „још су мали то је нормално“ или „то нам је наметнуо овај стил живота“. Знам само да се ништа неће промијенити ако сами нешто не подузмемо. Одлучим да се прво позабавим „ружним ријечима“ као својеврсним тестом и за дјецу и за родитеље.
Opširnije: Другарство као предуслов добром успјеху у школи, ОШ „Бранко Ћопић“, Бањa Лукa
Objavljivanje sadržaja na ovoj stranici je dijelom finansirana grantom Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država.