Zovem se Dijana Mršo i profesorica sam Muzičke/Glazbene kulture, u Osnovnoj školi „Džemaludin Čaušević“ u Sarajevu.
Tokom rada uočila sam da izuzetno obimni sadržaji nastavnih predmeta, pa i predmeta Muzička/Glazbena kultura, s najvećim akcentom na historiji muzike – posebno u višim razredima, uzrokuju preopterećenost učenika što dovodi do nedostatka motivacije i interesa za rad i učenje.
Pokušala sam staviti sebe u ulogu mojih učenika i sagledati šta je to što bi mene kao učenika motiviralo, zaokupilo moju pažnju, privuklo me da saznam neke lijepe, interesantne stvari iz historije muzike, autobiografije poznatih kompozitora i njihova djela.
Зовем се Катарина Грујичић-Достић. Професор сам разредне наставе у Основној школи „Свети Сава“ у Фочи. За више од 16 година рада у настави сретала сам се са бројним потешкоћама, које сам превазила са више или мање успјеха, углавном се ослањајући на властито знање и интуицију као и на сарадњу и размјену мишљења са колегама. За учешће у пројекту „Наставници, водитељи промјена“ одлучила сам се бавити проблемом правилне исхране. Правилна и здрава исхрана постала је један од најважнијих проблема савременог човјека. Човјеково здравље, креативност, ефикасност и расположење условљени су начином исхране који свакодневно примјењује. Здравствени проблеми и проблеми са исхраном често почињу у дјетињству. Дјетињство је кључно раздобље за раст и развој. Сматрам да би школа требала бити мјесто које ће ученицима омогућити квалитетан почетак формирања здравих прехрамбених навика. Тиме би била остварена и једна од васпитних улога школе, које су помало занемарене науштрб њене образовне улоге.
Zovem se Ilhana Škrgić i u proteklih šest godina predajem engleski jezik u OŠ „25. novembar“ Velika Kladuša, gdje radim u centralnoj školi, kao i u područnoj školi Trnovi.
Poučavajući i učeći kroz rad s djecom, ali i prisjećajući se vlastitih iskustava iz školske klupe kada je riječ o učenju stranog jezika, primjetila sam da učenici bez velikih poteškoća mogu ovladati osnovnim gramatičkim pravilima, znaju prevesti rečenice i prepoznati komunikacijski slijed. Međutim, učenici se ne usuđuju „prelomiti riječi preko jezika“ i upustiti se u slobodnu konverzaciju na engleskom jeziku. Gledajući širinu vokabulara i druge naučene elemente, to bi im ipak trebalo biti moguće uraditi već u drugoj godini učenja ovog jezika, odnosno u četvrtom razredu devetogodišnjeg obrazovanja u Unsko-sanskom kantonu.
Zovem se Tanja Ivić i pet godina radim kao učiteljica razredne nastave. Ove školske godine sam učiteljica prvog razreda. S početkom školske godine sam primijetila kako se djeca netočno i nepravilno izražavaju. Komuniciraju zavičajnim govorom i često riječi i rečenice nemaju smisla. U govoru ne vode računa o pravilnom redu riječi u rečenici.
Upoznavajući se s projektom u kojem naša škola sudjeluje odlučila sam odabrati fokus koji će se baviti radom na boljem jezičnom izražavanju učenika.
Zovem se Ita Pandža i po zanimanju sam magistra primarnog obrazovanja. Na radnom mjestu učiteljice razredne nastave u Osnovnoj školi Ivana Gundulića Mostar radim već sedamnaest godina. Kroz cijelo svoje radno iskustvo, uz obrazovne, mnogo pažnje poklanjam i odgojnim ciljevima. Redovito s roditeljima razgovaram o važnosti odgojne dimenzije svakog djeteta. Već nekoliko godina primjećujem da je glavni cilj djece, a time i roditelja, doći do izvrsnog uspjeha u školi. Pri tome većina djece gleda samo svoje interese i slabo posvećuju pozornost prijateljima u razredu. Iako mislim da je rivalstvo može biti korisno, uvidjela sam da može imati i štetnih posljedica. Na početku ovoga projekta postavila sam cilj da pronađem načina da djeca nauče da imaju odgovornosti, kako prema sebi tako i prema cijeloj razrednoj zajednici. Ukratko, željela sam da od razreda izgradim jednu složnu ekipu sa zajedničkim ciljem.
Opširnije: Izgrađivanje odgovornosti prema sebi i drugima, Osnovna škola Ivana Gundulića Mostar
Ja sam Nina Mrvoljak, profesor sam matematike i informatike. U prosvjeti radim sedam godina i devet mjeseci, s tim da sam sedam godina radila u Gimnaziji u Maglaju, a zadnju školsku godinu radim u Osnovnoj školi “Džemaludin Čaušević” u Sarajevu.
Dilema o kojoj većinu vremena razmišljam u mom profesionalnom životu je sljedeća: Da li je učenicima i prije nego što krenu u školu navikana matematika kao toliko teška, da se oni isprepadaju, a da se nisu ni upoznali sa njom ili imaju blagu averziju prema tom predmetu zato što kroz matematiku moraju razmišljati, a to ne žele ili ne znaju. Da li je nastavnik taj koji ti ili unese otpor prema predmetu ili ljubav prema istom?
Ја sam Suzana Ćelić. Radim na poslovima stručnog saradnika – pedagoga u JU OŠ „Kozarska djeca“, 15 godina. Kao pedagog škole imam odgovornost i obavezu unapređivanja vaspitno-obrazovnog rada koji se prvenstveno ostvaruje kroz pedagoško-instruktivni rad sa nastavnicima. U dosadašnjem radu, pri obavljanju poslova iz oblasti pedagoško-instruktivnog rada sa nastavnicima, uočila sam teškoće koje su proizašle prvevashodno iz neadekvatne organizacije ovog područja djelovanja.
Zovem se Anera Zagrljača. Imam 40 godina. Profesorica sam razredne nastave u OŠ ”Husein ef. Đozo” u Goraždu od 1998. godine. U svom odgojno-obrazovnom radu sa djecom vodim se osnovnim načelom da svako dijete ima predispozicije da odraste u dobrog čovjeka, korisnog sebi i drugima. Smatram da je izazov profesije pronaći i razvijati te predispozicije.
Ove školske godine izvodim još jednu generaciju učenika. Primjetila sam da je svaka nova generacija sa kojom prolazim ovo specifično razdoblje njihovog života, nekako manje zrela i sposobna da se samostalno nosi sa problemima. U vremenu introvertiranosti u kakvom se, po vlastitom mišljenju nalazimo, djeca sve manje doživljavaju, a sve više repoduciraju tuđa iskustva i sugestije. Često sam mislila o tome kako će se oni “snaći” u VI razredu kada se susretnu sa svim novinama koje ih čekaju. Razgovarali smo o tome. Bila sam zapanjena njihovim odgovorima. Uglavnom su počinjali sa riječima: ”Pričao mi je brat/drug/sestra/drugarica/rođak...Čuli smo da je ovako....”
Zovem se Edina Borčilo i nastavnica sam Bosanskog jezika i književnosti u Osnovnoj školi „Edhem Mulabdić“ u Zenici.
U dugogodišnjem radu s djecom shvatila sam da je većina problematičnih situacija proistekla iz nedovoljno dobre ili loše komunikacije. Ovaj Projekat smatram veoma važnim za sve učenike u školi, ali i za nastavnike, jer istražujući o asertivnoj komunikaciji, shvatila sam koliko zapravo malo znamo i kako često u namjeri da učinimo najbolje, napravimo pogrešan potez samo s lošim komunikacijskim pristupom u rješavanju problema, u odjeljenjima gdje predajemo.
Zovem se Nataša Vukadin, profesor sam razredne nastave u JU OŠ „Sveti Sava“ u Foči već 12-tu godinu. Voditelj sam sekcije „Kutak za kreativni trenutak“ u našoj školi, koju, između ostalog, pohađa i 15 učenika moga odjeljenja, od ukupno 22. Bavim se kreativnom izradom različitih predmeta i željela sam dio kreativnosti unijeti i u nastavu, poučavajući djecu.
(na slici je platno za haljinu u nastajanju)
Objavljivanje sadržaja na ovoj stranici je dijelom finansirana grantom Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država.