Moje ime je Goran Starović. Školsku 2015/2016. godinu radim u Osnovnoj školi „Sveti Sava“ u Foči, gdje predajem geografiju. Pored toga, razredni sam starješina devetom četiri (IX-4), odjeljenju koje pripada našoj školi, ali je smješteno u područnoj školi u Miljevini. Moram da priznam da u početku nisam bio oduševljen učešćem u ovom projektu. Glavni razlog je bio moja preopterećenost, jer radim u četiri škole i skupljam normu, a smatrao sam da je za rad u projektu potrebno i dosta vannastavnog vremena ili bar veći broj časova u odjeljenju u kome realizujem projekat. Ja sam imao samo jedan čas odjeljenjske zajednice i plašio sam se da to neće biti dovoljno. Ipak, prevagnula je moja želja da se profesionalno usavršavam, kao i sklonost preuzimanju inicijative ne bih li bar malo pomogao mojim đacima da se radeći na sebi otrgnu od sumorne svakodnevnice koja je njihova realnost.

alt  alt

Malim maturantima ili devetacima, kako ih nekada zovemo, toleriše se više nego drugim učenicima, bar se meni tako činilo. Kada bi oni nešto napravili kako ne treba, nešto pokvarili, slabije učili, pravili probleme nastavnicima i slično često se završavalo komentarima: „Nema veze, oni ionako završavaju, njih dogodine nema ovdje, oni su maturanti, svake godine se to radi …“ i slično. Više računa o ponašanju i disciplini vodilo se kod mlađih generacija. Razmišljao sam kako pomoći učenicima da postanu svjesni svojih vrlina i kvaliteta, ali i svoga ponašanja i posljedica koje njihovo ponašanje ima. Odlučio sam ih pokrenuti na razmišljanje i akciju i pokazati im da su pristojnost i odgovornost kvaliteti čovjeka, ma šta okolina mislila o tome. Treneri su mi pomogli oko definisanja naziva projekta “Kako je IN biti fin”, a učenici su ga kasnije prihvatili i dopao im se.Nije mi stalo da Miljevinu i prethodne generacije prikažem u crnom svijetlu, ali moram reći da se radi o malom, nekada razvijenom rudarskom naselju, koje je oličenje propadanja usljed nesretnih zbivanja prethodnih decenija. Stanovništvo je osiromašilo, mnogi su ostali bez posla, kulturnih sadržaja nije ni bilo. Moji mali maturanti imali su pravo na vjeru u neku ljepšu budućnost, koju je bar škola mogla da im pruži. Moja namjera, tj. cilj mog projekta je bio da pomognem učenicima da stvore pozitivnu sliku o sebi, da ih podstaknem na odgovornost i sagledavanje posljedica koje njihovo ponašanje ima. Želio sam da oni, kao najstariji u školi budu primjer ostalima, a ne da im tolerišem sve, samo zato što su maturanti. Nastojao sam da budu primjer budućim generacijama, jer škola nije samo obrazovna, već i vaspitna ustanova.

Početni korak u realizaciji projekta bio je zainteresovati učenike i podstaći ih na razmišljanje. Pred kraj jednog časa geografije tražio sam od učenika da mi odgovore po čemu su to do sada bili poznati maturanti iz Miljevine i znaju li nešto o prethodnim generacijama. Njihovi odgovori su me baš iznenadili, jer su navodili različita neprimjerena ponašanja, a bilo je i nasilnih momaka u prethodnim generacijama. Pitao sam ih po čemu bi oni voljeli da ih pamte i predložio da oni budu pokretači drugačijih, pozitivnijih stvari u našoj školi. Gledali su me zbunjeno, ali ideja o projektu “Kako je IN biti fin” nije naišla na odbijanje.

Objasnio sam im da nas ponekad sitnice koje ne zahtijevaju ni mnogo vremena ni mnogo truda predstavljaju ljudima oko nas kao odgovorne, fine i kulturne maturante. Skrenuo sam im pažnju na stolice i klupe koje poslije šestog časa ostaju razbacane i prevrnute. To spremačici stvara dodatni posao, a o nama ostavlja vrlo ružnu sliku. Tražio sam da poslije završetka nastave svako svoju stolicu podigne i okrene na klupu, jer ih to ništa ne košta, a pomoći će nekome da lakše obavi svoj dio posla. Neki bi se sjetili da to učine, neki ne. Koristio sam priliku kada su u multimedijalnoj učionici da im ostavim poruku na tabli. Pisalo je „Ne zaboravite stolice!“ Ubrzo su mi na facebook stranici našeg razreda poslali fotografiju na kojoj se vide uredno složene stolice. Bilo mi je drago. Kada je sekretarica posjetila područnu školu, spremačica Zorica Filipović je pohvalila deveti razred i rekla da joj olakšavaju posao. Sekretarica je prenijela te pohvale direktorici, pa su miljevski devetaci počeli da se pominju u pozitivnom kontekstu. Tada sam prvi put uvidio koliko im pažnja i pohvala prijaju. Iskoristio sam i ja priliku i pohvalio ih za trud i odgovornost. Pohvale su doživjeli kao dodatni podsticaj za dalji rad.

Sljedeći korak bio je rad na uređenju školskog dvorišta. Ideja je bila da napravimo cvijetnjak. Podijelili smo se u grupe. Jedni su sa rijeke donosili kamen, drugi su kosili, treći kopali mjesto gdje ćemo saditi cvijeće. Nakon toga, vješte ruke spremačice, one iste kojoj su olakšali posao sa stolicama, i djevojčica iz našeg razreda zasadile su cvijeće. Svima je jasno da to nije prvo cvijeće koje je zasađeno ispred naše ili bilo koje druge škole. Ono što je bilo drugačije jeste da su svi uživali, jer nisu to doživjeli kao posao, niti kao obavezu, nego kao želju da pokažu svima da su malo drugačiji. Nastao je prelijep cvijetnjak u obliku rimskog broja devet sa onim dodatkom broja 4, koji na simboličan način predstavlja ovo generaciju. Naš rad objavila je zvanična stranica škole, kao i fejsbuk stranica lokalne zajednice u Miljevini. Bilo je mnogo lijepih komentara. Ostali razredi iz škole su gledali na odmoru cvijetnjak i pohvalili njihov rad. Pitali su da li i oni mogu nešto slično da urade. Umjesto mene, odgovorili su im moji učenici. Objasnili su im da to cvijeće ne može trajati vječno, ali da ako i oni budu odgovorni, pa sačuvaju kameni cvijetnjak u obliku broja devet, uvijek mogu da ga obnove.

Na red je došlo „Drvo generacije.“ Domari su nam pripremili tablu na kojoj su učenici napisali „Generacija 2015/2016“. Drvo, čempres smo zasadili na ulazu u dvorište škole, a pored njega postavili tablu. Svi se nadamo da će drvo porasti, nadvisiti tablu i podsjećati na ovu generaciju finih maturanata. Usmeni je dogovor da se jednog dana svi sastanemo u hladovini čempresa.   

A onda smo riješili da pripremimo iznenađenje za roditelje pred odlazak na matursko veče. Učili smo da plešemo valcer! Iskoristili smo multimedijalnu učionicu da gledamo korake ovog plesa. Nakon toga, počeli smo vježbati. Bilo je mnogo smijeha u prvobitnim pokušajima, nije baš odmah sve išlo kako treba. Ja sam pomagao savjetima, pokazivao, pokušavao da im olakšam koliko sam mogao. Dva dečaka su onako usput rekla kako ovo nikada neće savladati. Hrabrili su ih ostali, naravno i ja. Već nakon nekog vremena izgledalo je mnogo bolje. Međutim, vremena je bilo malo, bližio se kraj školske godine, morali su se i ostali poslovi završavati. Nije im bilo teško ni kada su zvanično završili sa nastavom, da se vrate u školu i vježbaju plesanje.

I na kraju trijumf – dan njihove mature! Dogovor je da oni, kao i prethodne generacije, dođu ranije ispred škole u Miljevini, da se fotografišu, druže sa mještanima i onda prošetaju do autobusa koji ih vozi u Foču gdje je organizovana proslava zajedno sa učenicima centralne škole. Okupilo se mnogo ljudi da ih vidi. Nekoliko učenika me je već zamolilo da ne plešu, jer imaju tremu, boje se da će se spetljati i slično. Sve sam ih okupio u učionici i održao kraći ohrabrujući govor. Pohvalio sam sav njihov rad i rekao koliko sam ponosan što su uspjeli da postignu šta su željeli. Svi su izašli pred školu. Zamolili smo ljude da im naprave mjesta, jer hoće da odigraju roditeljima neko „svoje kolo“. Na licima okupljenih ljudi očitavala se najprije nevjerica, a zatim oduševljenje, ponos i sreća. Bilo je i roditeljskih suza. Maturantski valcer u sredini kakva je Miljevina ostavio je fascinantan utisak. Reakcije ljudi, posjetilaca, drugova, ostalih đaka, suze roditelja, preko 5 000 pregleda snimka njihovog plesa i pregršt pozitivnih komentara daje jasnu sliku da je ova generacija uticala na generacije koje dolaze, na školu, na nas nastavnike i čitavu lokalnu zajednicu. Ono što mi je posebno drago, je da su u samom početku imali cilj da iznenade roditelje, a iznenadili su i sami sebe. Pozitivno!

I u budućem radu sa nekim novim generacijama planiram realizovati slične aktivnosti koje bi doprinijele stvaranju pozitivne slike učenika o sebi, jačanju njihove odgovornosti i razvijanju svijesti da svojim trudom mogu promijeniti stvari na bolje. Oduševljene reakcije mojih kolega, kako onih koji su uključeni u projekat  “Nastavničko vodstvo”, tako i onih koji to nisu, trenera projekta, kao i menadžmenta škole, kazuju mi da sam na pravom putu.

Ovim aktivnostima nisam doprinio boljem savlađivanju neke nastavne jedinice, ali sam mnogo bolje upoznao učenike, ostvario s njima prisniji odnos i mislim da sam kod njih uspio da razvijem osjećaj samosvijesti, odgovornosti i ponosa. Naučili su da kada nešto sami urade to umiju i da cijene. Shvatili su „Kako je IN biti fin"!