Zovemo se Sabrina Ahmetović i Samira Ćatić. Učiteljice smo razredne nastave u OŠ Vladimira Nazora Odžak. Cilj našeg projekta jeste pripremiti učenike petih razreda za lakšu adaptaciju i socijalizaciju u predmetnoj nastavi. Slučaj u našoj centralnoj školi je takav da se razredna nastava i predmetna nastava ne izvode pod istim krovom, ustvari zgrade su prilično udaljene jedna od druge, tako da imamo slučaj da neki učenici iz razredne nastave nisu skoro nikada posjetili zgradu predmetne nastave, osim kada je školska priredba.
Od samog početka pohađanja petog razreda mogle smo čuti od učenika priču na temu prelaska u „drugu“ školu. Uglavnom komentari su negativni, puni negodovanja od strane učenika.
Na jednom od sastanaka Stručnih aktiva petih razreda konstatirali smo da se većina nas kolega susreće sa istim ovim problemom u svome odjelu. Nakon toga nas dvije smo odlučile ozbiljnije pristupiti ovom problemu. Nakon što smo upoznale učenike s projektom, tražile smo potporu nekih kolega iz predmetne nastave da nas prime na svoje sate, naravno tu je i Uprava škole koja nam je izašla u susret podržavajući ovaj projekt, odnosno bez čije podrške ovo sve ne bi bilo moguće realizirati.
Naš plan rada odvijao se kroz tri faze: traženje informacija od učenika (sve što znaju o predmetnoj nastavi, kojim predrasudama se vode...), realizacija – izvođenje projekta, rekapitulacija (dobivanje povratnih informacija).
U prvoj fazi napravile smo radionicu „Oluja mozga“ u naša dva odjela. Učenici su bili raspoređeni po skupinama. U svakoj skupini na velikom plakatu postavile smo po jedno pitanje vezano za predmetnu nastavu. Pitanja su bila: Što znam o predmetnoj nastavi? Što očekujem kada pređem u šesti razred? Zašto imam strah? Zašto se ne bojim? Učenici su „bacali“ brze odgovore na plakat. Nakon odrađenog svi zajedno smo analizirali odgovore, čak učenici iz drugih skupina dodavali su svoje mišljenje i odgovore na pitanja neke druge skupine. Radionica je bila jako dinamična, puna rasprave i povratnih informacija. Na naše iznenađenje dobile smo i više odgovora i povratnih informacija nego što smo očekivale. Razočarale smo se, jer većina odgovora bila je negativna, ustvari iz rasprave smo zaključile da su učenici puni predrasuda i da svoje razmišljanje temelje na „rekla-kazala, čuo sam od brata, sestre, prijatelja...“. Naravno, bilo je tu i pozitivnih odgovora.
Već sljedeći tjedan krenule smo u drugu fazu planiranog. Naša dva odjela uputila su se prema školi u kojoj se izvodi predmetna nastava. Odmah na ulazu srdačno su nas dočekali ravnateljica, pedagoginja i kolege nastavnici. Zajedno s njima prvo smo obišli prostorije (kabinete, urede, zbornicu, sportsku dvoranu...). Pratile smo reakcije učenika. Mnogi učenici nisu znali da se nastava izvodi u kabinetima. Kao posmatrače na svojim satima primili su nas nastavnici matematike, kemije, glazbene kulture i tehničke kulture. Učenici su bili oduševljeni, jer su jednim dijelom i oni sudjelovali u nastavi. Kolega kemičar izveo je pokus; kolega iz glazbene kulture svirao je pjesmu „Kad si sretan“, svi smo pjevali; nastavnica hrvatskog jezika upoznala je učenike sa školskom knjižnicom; nastavnik matematike radio je zadatak iz geometrije, učenici su bili oduševljeni magnetnim spravama. Na kraju, nastavnik TZK pripremio je sat za naše učenike. Provođenjem ovog dijela projekta, nas dvije smo stalno bile fokusirane na raspoloženje učenika, na njihovo doživljavanje situacije, na njihove reakcije. Već na samom kraju uočile smo oduševljenje na njihovim licima.
Zadnju – treću fazu provele smo sutradan u našoj „maloj“ školi, u dvije učionice. Na vratima jedne učionice stajao je plakat sa natpisom „Moj posjet predmetnoj nastavi sa znakom smješka“, a na vratima druge „Moj posjet predmetnoj nastavi sa znakom tužnog lica“. Zadatak učenika bio je napisati sastavak, odnosno doživljaj „Moj posjet predmetnoj nastavi“. Učenicima smo dale upute da oni koji su pozitivno doživjeli jučerašnji dan trebaju ući u učionicu sa smiješkom na vratima, a učenici koji su doživjeli negativno iskustvo sa tužnim licem na vratima i u toj učionici pisati sastavak. Iako smo očekivale pozitivan ishod, iznenadile smo se time da su ama baš svi učenici ušli u učionicu sa smješkom na vratima. Neki od zaključaka učenika iz sastavaka su: „Ja se dobro osjećam i više me nije strah“; „Sada jedva čekam ići u veliku školu“; „Imao sam veliki strah, ali ga više nemam“; „U velikoj školi će nam biti lijepo u 6.razredu“; „Zapavo tek sad vidim da to i nije nešto strašno i da ćemo se brzo naviknuti na novu školu“; „Od jučer se mnogo bolje osjećam“...
Na osnovu dobivenih povratnih informacija smatramo da smo jako uspješno realizirale ovaj zadatak i ostvarile svoj cilj. I za nas same zadatak je predstavljao veliki izazov, jer se prvi put ovako nešto provelo u našoj školi. U budućnosti ćemo također primjenjivati ovaj naš projekt, dodavajući i neke nove ideje, ako to bude potrebno. Nadamo se da će i naše kolege, budući voditelji petih razreda prihvatiti ovakvu ideju, te i sami je pokušati realizirati.
Djeca jako traumatično doživljavaju rastanak s učiteljicom i prelazak u novu sredinu. Stoga, smatramo da će oni sada mnogo lakše to podnijeti.
