Zovem se Marina Kovačević i učiteljica sam razredne nastave u OŠ Vladimira Nazora Odžak, u Područnoj školi u Gornjoj Dubici. U školi radim šest godina. Tijekom svog rada primijetila sam da veliki broj učenika jedni druge zadirkuju i ismijavaju što ostavlja dugoročne posljedice koje utječu na učenike te dovodi do manjka njihovog samopouzdanja, nezadovoljstva i niskog samopoštovanja. 

Svi mi sudjelujemo u dobrodušnom „bockanju“ koje je znak prijateljske povezanosti. No, kada zadirkivanje prijeđe u ismijavanje, to više nije zabavno. Primijetila sam, također, da su uvrede najčešće usmjerene prema načinu odijevanja, izgledu i osobinama dotične osobe. Budući da sam dobila priliku sudjelovati u Nastavničkom vodstvu, odlučila sam se usmjeriti na taj problem, jer: „Ako želimo doći do pravog mira, trebamo početi s djecom.", kaže Mahatma Gandhi.

Cilj mi je bio u svom razredu, kroz ovaj razvojni projekt, provesti aktivnosti koje će razviti osjećaj empatije kod učenika i potaknuti ih na nenasilno rješavanje problema.

Na roditeljskom sastanku sam upoznala roditelje s temom razvojnog projekta te sam održala radionicu na temu „Nenasilna komunikacija“. Cilj radionice bio je uputiti roditelje da se verbalni sukobi mogu riješiti na konstruktivan način i da vještine potrebne za rješavanje sukoba učenici, djeca, usvajaju već od najranijeg djetinjstva u obitelji, kako pozitivne tako i negativne. 

Naše aktivnosti

Na satu razrednika, u suradnji s učiteljicom Anom Džoić, pripremila sam pet različitih radionice iz priručnika  „Nemoj mi se rugati“:

1) Promatranje sukoba – Uvodni dio radionice sam započela „Olujom ideja“ na temu nasilnog i nenasilnog ponašanja te smo se zadržali na verbalnim sukobima; nastavila sam s karticama konfliktnih situacija na temelju kojih su trebali odglumiti primjer konfliktne situacije; slijedila je igra svađalica gdje su izvodili konfliktnu situaciju koju su sami osmislili i završili radionicu pjesmicom: „Ti možeš stvorit sunčev sjaj“.

2) Umijeće uspješnog rješavanja sukoba – U uvodnom dijelu radionice učenici su zapisivali zle misli i poruke imaginarnoj djevojčici (neurednoj, s aparatićima za zube, naočalama...). Slijedila je  moja dramatizacija, u kojoj sam se predstavila kao imaginarna djevojčica kojoj su uputili pismene poruke. Cilj je bio da učenici shvate kako je verbalno nasilje jednako fizičkom nasilju; slijedila je aktivnost dovršavanja stripa konfliktne situacije s loptom; priča s dva završetka (priča koja završava verbalnim sukobom i ista priča koja završava pronalaženjem kompromisnog rješenja); posljednja aktivnost ove radionice bila je „Naranča“ u kojoj su učenici, radeći u paru, smišljali kompromisne načine kako podijeliti  naranču i shvatili da je bit pronalaženja kompromisa razgovor kako bi se zadovoljio interes svake osobe.

3) Suradnja u rješavanju sukoba – Radionicu smo započeli „bombardiranjem“ pohvalama, gdje su jedni drugima upućivali pohvale za lijepo ponašanje, brižnost, odgovornost itd.; slijedila je aktivnost o Damiru i Nemiru te penjanju po pokretnim stubama – eskalatoru gdje su imali priliku vidjeti kako često i brzo se i nama događa da se penjemo tim stubama iz razloga što želimo biti u pravu, loših prijateljskih odnosa i sl.; rješavali su i nastavni listić vezan uz priču o Damiru i Nemiru (ukratko su opisali mogući završetak: a)pobjednik – pobjednik, b)pobjednik - gubitnik, gubitnik – pobjednik, gubitnik – gubitnik); završna aktivnost je bila „Sukob zbog naprtnjače“ u kojoj su učenici trebali dramatizirati oba moguća završetka.

4) Gašenje sukoba „ja“ porukama – Radionicu smo započeli zapisivanjem emocija na papirić kada bih izrekla sljed.rečenice: „Uvijek zaboravljaš pospremiti pribor za likovnu kulturu!“ i „Osjećam razočaranje kada pribor za likovnu kulturu nije pospremljen.“ Razgovarali smo o njihovim osjećajima kad sam im uputila jednu, a zatim drugu rečenicu,usporedili ih te shvatili da opisivanjem naših emocija možemo izazvati empatiju kod druge osobe; predstavljanje „ja“ i „ti“ poruke kroz  primjer; formula „ja“ poruke; izvođenje skeča korištenjem „ja“ i „ti“ poruke; u završnoj aktivnosti, učenici jedni drugima upućuju „ja“ poruku.

5) Brižno biće - U zadnjoj radionici smo izradili naše Brižno biće, kojoj su učenici dali ime „Brižna Blaženka“ te su na stikere (žute boje) ispisivali poželjne oblike ponašanja i lijepili ih oko srca Brižnog bića, a nepoželjne oblike ponašanja (plavi stikeri) su lijepili po nogama Brižnog bića.

Cilj svake radionice bio je prepoznati verbalni sukob i pokušati ga riješiti mirnim putem.

Izradili smo tablicu prihvatljivog (bombardiranje pohvalama, empatija i pomaganje) i neprihvatljivog ponašanja (vrijeđanje, odbacivanje i provokacija) - oblike ponašanja koji su htjeli ukloniti iz razreda. Za svaki oblik ponašanja koji su učinili, učenici bi dobili palac gore ili palac dolje. Učenici su težili palčevima prema gore, kako u školi tako i izvan škole. Također su počeli aktivnije slušati druge učenike kako bi razumjeli njihovo mišljenje, shvatili njihove osjećaje, uživljavali se u poziciju druge osobe i jasnije izražavali svoje osjećaje i mišljenja. U početku je učenicima bilo teško uživjeti se u uloge, jer su znali koje je očekivano i željeno ponašanje. Međutim, kroz navođenje primjera iz osobnog iskustva, pokazivali su svoja prava lica. 

Ovim projektom učenici su naučili da su sukobi normalna pojava u životu, da ih ne možemo izbaciti iz svoga života, ali ih možemo riješiti na konstruktivan način koji ima pozitivne, a ne negativne posljedice. Vještine potrebne za konstruktivno rješavanje sukoba su naučeni oblici ponašanja koje učenici od najranijeg djetinjstva usvajaju u obitelji, ali i u školi. Nadamo se da će učenici, i kada odrastu, u sukobima primjenjivati slična rješenja. 

Ovaj projekt namjeravam primijeniti i na novu generaciju učenika zato što su verbalni sukobi svakodnevna pojava u razredu. Ako djecu naučimo odgovarajućim vještinama, učinili smo mnogo, ne samo za svoj razred, nego za cijelu generaciju učenika.