Ja sam Karić Selmir, profesor matematike u Osnovnoj školi „Ivan Goran Kovačić“ u Gradačcu. U toku svog rada često sam sebi postavljao pitanja zašto to učenici imaju odbojnost prema matematici, zašto imaju strah prema istoj i zašto se mali broj njih javlja na dodatnu iz nastavu iz matematike. Da li zato što matematika zahtijeva učeničke vještine koje oni nemaju, da li zato što nemaju razvijene radne navike, da li zato što su ubijeđeni da je sadržaj predmeta iznimno težak ili pak što im je sam čas matematike pomalo monoton i dosadan? Ili je pak razlog u nečem sasvim trećem.
Shvatio sam da većina učenika ima strah od bilo koje provjere znanja, bilo da je u pitanju kratki usmeni odgovor iz klupe, izrada testa ili izlazak pred tablu. Uvidio sam također, da učenici imaju slabo razvijenu međusobnu saradnju. Kroz taj strah od matematike i njihova motivacija je na veoma niskoj razini.
S tim u vezi, imao sam jasan cilj. Htio sam promijeniti samu percepciju mojih časova matematike, pomoći učenicima da podignu svoj nivo motivacije kada je u pitanju matematika, da ostvare bolju međusobnu saradnju, da se i oni „slabiji“ učenici osjećaju bitnijim na času matematike i da se njihovo prisustvo ne svodi samo na puko prepisivanje nastavnog sadržaja sa table, te da više nemaju strah od bilo kog vida ispitivanja.
Organizacija časova kroz igru i grupni rad
Tokom rada u prvom polugodištu uvidio sam da postignuti rezultati nisu baš na nivou na kojem bi i sam želio da budu. Također, uočio sam da u razredima, vrlo mali broj učenika sudjeluje u interaktivnom radu. Odlučio sam neke stvari promijeniti, prije svega one koje bi popravile motivaciju kod učenika i njihov pristup prema radu, kako na samom času, tako i kod izrade domaćih zadataka.
Zato sam se odlučio, u nižim razredima održati nekoliko časova, gdje bi oni kroz igru i zabavu stekli jedan drugačiji pogled prema matematici, a pri tome nešto i naučili i obogatili svoje znanje novim spoznajama.
Pripremao sam im razne kvizove sa temama iz oblasti koje smo trebali obrađivati, gdje su pokazali i svoj takmičarski duh i ambiciju da njihova ekipa pobijedi. Svaki od učenika je htio dati svoj doprinos toj pobjedi. Naravno, najbolji bi bili i nagrađivani, a oni manje uspješni ne bi bili „kažnjeni“ i svoju šansu bi tražili na nekom od narednih časova.
Ponekad bismo određenu nastavnu jedinicu obrađivali kroz izradu plakata, gdje bi učenici mogli pokazati i svoju kreativnost. Vrlo često bi radili i u grupama na izradi određenih zadataka koji su bili napisani na nastavnim listićima i koji su bili različitog nivoa složenosti. Svaka grupa bi pred kraj časa imala priliku prezentovati svoje rezultate, uz davanje pojašnjenja ostalim učenicima, a uloga nastavnika u svemu tome je samo da koordinira između formiranih grupa. Inače, same grupe su formirane u zavisnosti od spremnosti pojedinih učenika i složenosti samih zadataka. Učenici su mogli razmjenjivati ideje, pomagati jedni drugima i zajedno tražiti rješenja i za one najkomplikovanije zadatke.
Jedan od primjera bili su razlomci, odnosno lekcija “Pojam i vrste razlomaka“. U uvodnom dijelu časa napravili smo malu igru asocijacija, gdje smo na jedan zabavan i takmičarski način došli do naslova lekcije kojeg ćemo danas raditi, a uz to smo naučili i nekoliko pojmova koje možemo vezivati uz pojam razlomka. Na taj način smo napravili i malo bolju atmosferu, nekako opušteniju.
Zatim smo učenike podijelili u četiri grupe, tako da su grupe bile „približno jednakog“ matematičkog predznanja, odredili smo kapitene grupa, koji će na kraju prezentirati ono što svaka grupa bude uradila. Podijelili smo nastavne listiće na kojima su se nalazile četiri grupe zadataka: da se razlomkom iskaže koji dio je obojen, da se oboji onaj dio koji iskazuje određeni razlomak, da se decimalan broj iskaže u obliku pravog ili nepravog razlomka i da se pravi ili nepravi razlomak iskaže u decimalnom obliku.
U početku su učenici radili samostalno ono što je ko znao, zatim su izvršili međusobne konsultacije oko onoga što su uradili, pomogli jedni drugima, da bi na kraju svaki od kapitena prezentovao cijelom razredu šta su to oni uradili. Nastavnik je evidentirao svakoj ekipi broj tačno urađenih primjera, pojasnio eventualne nejasnoće i riješio nedoumice oko nekih zadataka, ako ih je bilo. Na kraju smo proglasili najuspješniju grupu.
Slijedeći čas imali smo sličan oblik rada, samo u sklopu lekcije „Sabiranje i oduzimanje razlomaka“.
Rezultati
Već u prvim mjesecima drugog polugodišta rezultati su bili evidentni. Smanjio se broj negativnih ocjena, motivacijski nivo kod učenika znatno je porastao, sve veći broj njih se sada dobrovoljno javljao na tablu, naravno, u zavisnosti od složenosti zadatka. Izrada domaćih zadataka je bila na zavidnom nivou, učenici su postali nekako „slobodniji“ kada treba pitati za nešto što im nije baš najbolje jasno, više su surađivali među sobom.
Sa pomenutim aktivnostima upoznao sam i kolege u školi u kojoj radim kao i kolege na stručnom aktivu na nivou opštine. Podržali su moje aktivnosti i obećali sprovesti slične aktivnosti u svojim razredima. Očekujem povratne informacije!
Literatura koju sam koristio bila je:
• „Metodika nastave matematike sa prilozima o brojevima“ Predrag Kovačević
• „Udžbenik za peti razred“ Vladimir Stojanović
• Razni web-sajtovi koji govore na ovu temu i koji nude razne radionice
